BiH

Ispovijest Adile Bolić-Muharemović iz Sarajeva, hraniteljke djevojčice s Down sindromom

Na mjestu gdje su me njene ručice prvi put zagrlile ostao je trag oko mog vrata kao da je tu bila najskupocjenija ogrlica.

Adila Bolić-Muharemović sa kćerkom - Zasvakodijete.ba

Kada mi je prišla, tako me je snažno zagrlila da sam istog momenta pitala: “Želiš li da ideš kod mene”, a ona je samo klimnula glavicom.

Ovako se Sarajka Adila Bolić-Muharemović prisjeća svog prvog susreta s tada devetogodišnjakinjom s Daunovim sindromom, koja je bila smještena u ustanovu gdje su boravila djeca bez roditeljskog staranja, a kojoj je ova odvažna žena hraniteljka već devet godina.

Dok razgovaramo, krajičkom oka posmatra smeđokosu djevojčicu koja ponosno ispija kafu radujući se što je konačno došla u svijet odraslih.

“Moja djevojčica, ona je sada velika, ima i ličnu kartu”, ponosi se Adila.

O hraniteljstvu je, kaže, ranije samo čitala, a majka je dvije zdrave kćerke i u svom bližem okruženju nije imala susrete sa djecom s poteškoćama, pišu “Nezavisne“.

“Jedna moja kćerka radila je u ustanovi u kojoj je djevojčica bila smještena i svakodnevno mi je pričala o njoj. Predložila mi je da joj pružim dom, ali mislila sam da je to velika odgovornost te da ja ne bih mogla odgovoriti svim potrebama djeteta s poteškoćama”, prisjeća se Adila.

Kuća puna ljubavi najbolje utočište

Njena kćerka nije odustajala i pozvala je majku na posao, vjerujući da će se predomisiti kada vidi dijete, a umiljata djevojčica odmah je osvojila njeno srce.

“Gleda ona mene držeći kćerku za ruku jer joj je ona sigurnost. Polako mi je prišla i tako snažno me zagrlila da sam znala da će ona biti moja djevojčica”, priča Adila.

Prvi vikend koji su provele zajedno bio je mukotrpan jer je djevojčica bila veoma bolesna s teškom prehladom i visokom temperaturom.

“Dok je ležala u krevetu sve vrijeme sam je posmatrala i bdjela nad njom. Znala sam tad da ću se uvijek brinuti za nju”, kaže Adila.

Ona je bila težak slučaj, s otežanim kretanjem i nerazvijenim govorom, a budući da je vikendom dolazila kod Adile djevojčica se cijele sedmice trudila za taj vikend kada će doći njena hraniteljka.

“Čini mi se kao da je živjela za taj petak, njena sreća je bila neizmjerna. Jednostavno nije mogla da me se nagleda tokom vožnje”, kaže hraniteljka i dodaje da su djevojčicu svi njeni prijatelji i rodbina s ljubavlju prihvatili.

S punoljetstvom Adila je postala njen stalni staratelj, nakon što je ponovo ušla u proceduru u vezi s hraniteljstvom, što je na kraju i uspjela.

“Svi smo se uključili oko toga da ona bude dio naše porodice. Ona se tako dobro uklopila, brine o mojim unučićima, posjećujemo prijatelje, rođake, idemo na razne radionice. Iako voli ostati sa svima kada ja imam obaveze, više voli da to bude u našem stanu jer se tu osjeća sigurno”, kaže Adila.

Jednom prilikom Adila se opekla po nogama, zbog čega je djevojčica bila veoma tužna i uplašena te je s mnogo pažnje i ljubavi njegovala svoju hraniteljku vraćajući joj tako pažnju za sve godine koliko je ona brinula o njoj.

“Sve ove godine bile su jako srećne, uživala sam u njenom učenju da razbije jaje i napravi kajganu, bila sam srećna svaki trenutak koji sam provela s njom, a znam da je i ona srećna, vidim i osjećam. Najteže mi je sada kada nju posmatram jer ja ulazim u godine. Znam da nju neće ostaviti samu i da će ona uvijek imati njegu, ali.. Njeni vršnjaci izlaze, zabavljaju se. Razmišljam kako bi bilo divno da ja nju ispratim na neki sastanak, da zasnuje svoju porodicu”, kaže Adila.

Njihov život najbolji je dokaz koliko hraniteljska porodica može promijeniti život djetetu iz ustanove i koliko se dijete konačno osjeća da negdje pripada.

“Razmišljala sam da usvojim još jedno dijete s Daunovim sindromom. Ja volim tu djecu i to je zasad ideja. Želim i da se ona ima s kim družiti jer joj fali to generacijsko društvo. Sada planiramo ići u Ameriku u posjetu mojoj kćerki, koja je bila i inicijator svega, pa poslije ćemo vidjeti”, kaže Adila.

Ističe da je malo interesa za hraniteljstvo kada su u pitanju djece s posebnim potrebama, ali to su djeca kao i svaka druga, željna pažnje i toplog doma.

“Apelujem na one koji mogu da ih barem povremeno odvedu u svoj dom tokom vikenda, jer dok sam ja nju vikendom vodila, njeni drugari su me tako tužno gledali kada ja nju uzmem, a oni ostanu u ustanovi”, dodaje Adila.

U BiH oko 2.000 djece bez roditeljskog staranja

Procjenjuje se da u BiH ima oko 2.000 djece bez roditeljskog staranja, najveći broj njih živi u institucijama, dok ih je 500 smješteno u hraniteljske porodice.

Kako bi što veći broj djece bio našao sigurnost u porodicama, UNICEF u BiH sprovodi projekat “Podrška transformaciji institucija za zbrinjavanje djece i prevencija razdvajanja porodica”, uz pomoć EU.

Institucije danas imaju dobre uslove, ali ipak nisu prilagođene potrebama djece da imaju stalnog odraslog staratelja, odnosno porodično okruženje, koje je veoma značanjo u djetinjstvu, posebno ranom.

Poražavajuće je da je čak 72 odsto djece s poteškoćama u BiH bez roditeljskog staranja i živjelo je u institucionalnim oblicima zaštite.


Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...
loading...
Loading..
Na vrh