BiH

Legende iz starog Sarajeva: Sva čudesa Žutog hafiza, Merdžan kadune i site Nefe

U nastavku pročitajte zanimljive priče iz knjige “Legende iz starog Sarajeva” koju je priredio Vlajko Palavestra.

Mezar - Aura.ba

Advertisements

Riječ je o legendama koje su već počele da blijede i rijetki su oni koji vam mogu ispričati neku od njih. U nastavku pročitajte nekoliko legendi koje smo odabrali ovoga puta bez navođenja komentara i bibliografskih podataka iz kojih je autor Palavestra crpio podatke, piše “Aura“…

Nefin mezar za pohlepu, a dedin za sušu!

U groblju iza Bakija nalazio se jedan zaravnjen i zapušten grob, u kome je, po pričanju sahranjena “sita” Nefa (Nefisa). Taj su grob obilazile one Sarajlije koje su željele da im se “gladne oči” i pohlepa zadovolje onim što im je sudbina dodijelila. Pravo su stari ljudi govorili da nije jadan onaj ko malo ima, već onaj koji traži više.

Dedin grob u trnju nalazio se takođe na Bakijama. Vjerovalo se da čak ako neko i uredi grob i očisti ga od trnja, sutradan će ponovo osvanuti zarastao kako bi se dedi koji je u njemu pokopan obezbijedio mir. Niko ne zna ko je taj čovjek koji je u grobu sahranjen, a obilazio gaje narod u vrijeme dugotrajne suše i molio za kišu. Neka svjetlost, kažu, obasjava njegov grob!

Zbog muževih batina, postala evlija!

Bio je u Sarajevu neki Mel šejh i sestra mu Hava kaduna koja je imala kćerku, Merdžan kadunu. Merdžan kaduna je bila udata za nekog velikog pijanicu, koji bi je vazda tukao. Ali, pričalo se, da je Merdžan kaduna sve strpljivo podnosila, čak je, kažu, i štap kojim ju je tukao muž omotala pamukom i mekom krpom, da ne bi ruku nažuljao dok je tuče. Tako je Merdžan kaduna postala evlija (dobra). Jer, pričalo se, žena može postati evlija za četrdeset dana, a muškarac ne može ni za četrdeset godina.

Za vrijeme gradnje zidina oko starog grada na Vratniku dogodio se ovakav slučaj: kada se narod skupio i kada je doneseno kamenje za podizanje zida, gradnja je u početku dobro krenula; ljudi su kamen dodavali jedan drugom iz ruke u ruku, a majstori su umjesto kreča miješali so i jaja da zid bude tvrđi. Ali, na Ravnim Bakijama, zid se na jednom mjestu nikako nije mogao održati. Ono što bi se preko dana sazidalo, to bi se po noći samo srušilo.

Glavni zidar pozove onde jednog starog hodžu za koga se govorilo da je vidovit i upita ga zašto se zid na tom mjestu nikako ne može održati. Kaže mu hodža:

– Sigurno je na tom mjestu ukopana kakva evlija! Kad se to mjesto ogradi, pa ga zidom zaobiđete, zid se više neće rušiti.

Zidari tako urade i bez muke dovrše zidanje grada. Kažu da je na tom mjestu bio grob Merdžan kadune.

Kako je Karača branio Sarajevo od Švaba?

U groblju nad Kovačima nalazio se mezar u kome je, po predanju, bio pokopan neki Karača. Bio je, kažu, čudotvorac, pa se u danima pred austrougarsku okupaciju Bosne i Hercegovine 1878. godine, pričalo po Sarajevu da će Bosnu od „Švaba” odbraniti Karača. Kad bude najžešća bitka on će ustati iz svog mezara, a kada “Švabe” dođu do Alipašine džamije, iz svakog prsta njegovih raku zapucaće po deset topova i tako će satrti neprijatelja.

Ko ne prouči dovu Žutom hafizu, boljet će ga noge!

Za Žutog ili Sari hafiza narod je vjerovao da je evlija. Mezar mu se nalazi u groblju na Kovačima, a vjerovalo se da će onoga ko pokraj groba prođe, a ne prouči molitvu za hafizovu dušu, boljeti noge. Ako se to desi, valjalo je uzeti malo zemlje s hafizova groba, ponijeti kući i moliti se nad tom zemljom, pa će bolest proći. Ako zemlju sutradan ne vrati na grob odakle je uzeo, vjerovalo se da taj čovjek neće imati mira sve dok zemlju ne vrati.

Bilo je mnogo priča o Žutom hafizu, ali je zapamćena tek poneka. Tako se pripovijedalo kako su se neke šaljivdžije dogovorili da malo ismiju Žutog hafiza. Polegnu jednog svog druga u tabut, mrtvački sanduk bez poklopca, pa pozovu Žutog hafiza da nad njim prouči dženazu, molitvu za mrtve. Hafiz dođe i upita ga:

– Hoćemo li klanjati dženazu živom ili mrtvom čovjeku?

Oni se, ko bajagi, začude i odgovore:

– Ko je još klanjao dženazu živom čovjeku? Mrtvom ti klanjaj!

– Tako i jeste – saglasi se hafiz.

Pošto su klanjali dženazu i ispratili Žutog hafiza, otkriju tabut, kad u tabutu nađu svog druga mrtva.

Pripovijedalo se i to da je nekoj ženi, kad se selila iz jedne kuće u drugu, nestalo nekih stvari, neko joj ih bio ukrao. Ona ode na hafizov grob i uzme malo zemlje s njegova mezara, te donese kući. Oko ponoći ukaže joj se u sobi gdje je spavala čovjek potpuno žut, bijele brade, u zelenu džubetu, pa joj reče:

– Što mi ne daš mira? Stvari koje tražiš ukrali su ti kolari što su ti prtljag preseljavali!

I tako je i bilo. A bio se toj ženi javio Žuti hafiz za koga se, za života njegova, vjerovalo da
je vidovit, pa su mu se ljudi obraćali raznim molbama.

Neki je Čeljo zbog svojih pogrešaka bio protjeran iz Sarajeva. Živio je u progonstvu i skoro se bio navikao na tuđinu. Kad, jednog dana ugleda on na ulici Žutog hafiza kako mu ide u susret. Čeljo se začudi, pa ga upita:

– Kada si ti, hafize, došao? Jesu li to i tebe protjerali iz Sarajeva?

Na to mu hafiz odgovori:

– Ja sam, Čeljo, došao po tebe, da te vodim kući u Sarajevo. Stani mi malo na nogu i zatvori oči!

Čeljo mu stane na nogu i zažmiri, a kad mu hafiz reče da otvori oči, on vidje da više nije u tuđem svijetu, nego nasred Kovača u Sarajevu. Hafiz ode svojim poslom, a Čeljo lijepo svojoj kući u Čeljigoviće.


Advertisements

loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...

Advertisements

loading...

Advertisements

Na vrh