BiH

Čovićev profesor Roko Markovina: “Ideja Herceg-Bosne vodi Hrvate u uništenje”

Dr. Roko Markovina je ime koje se i danas, nakon svih užasa kroz koje smo prošli i prolazimo od devedesetih, u Mostaru, ili makar njegovim dijelovima, izgovara stojeći.

Roko Markovina - RadioSarajevo.ba

Advertisements

Izdanak stare korčulanske “loze”, rođen u oslobodilačkoj godini 1945. godine, zasigurno je odličan sagovornik u danima u kojima se obilježava 73 godišnjica oslobođenja grada na Neretvi…

Ako je on danas uopće slobodan. Tipičan predstavnik stare garde Mostarske gimnazije, druge najbolje u Jugoslaviji, koju je pohađao i čuveni Predrag Matvejević, odgojen je u F.K. Velež, kroz čije sve selekcije je prošao. Po javnim anketama izabran dva puta ‘90-ih za najomiljenijeg Mostarca, višegodišnji direktor u Z.I. SOKO- Mostar, višegodišnji društveno-politički radnik, osnivač i prvi predsjednik Tenis kluba Mostar i vaterpolo kluba Velež, piše “Radio Sarajevo“…

Osnivač je i bass klape Soko, dobitnik Majske nagrade Mostara za zasluge u sportu, član Ratnog kriznog štaba Mostara i ratni zapovjednik njegove Civilne zaštite 1992. godine, član Vijeća građana Skupštine BiH od 1990. do 1996. godine. Ovaj doktor tehničkih nauka, penzioniran je, kao redovni profesor u trajnom zvanju Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Splitu. Markovina je otac Damira, glumca u HNK iz Zagreba i dr. Dragana Markovine, historičara, publiciste, političara i osnivača Nove ljevice u Hrvatskoj.

Moguće da ćete reći da je dr. Markovina dio svijeta koji danas ne postoji, ali svakako teško možemo negirati da je to bio jedan ljepši svijet, u zemlji iz koje mladi nisu masovno odlazili, u kojoj se gradilo i u njoj pošteno živjelo.Naravno, ko je pošten bio.

S Markovinom smo razgovarali o bh. prošlosti i budućnosti, o Hrvatskoj i regionu, dragom Mostaru i “Veležu”, ali i tzv. Herceg-Bosni i njegovom studentu Draganu Čoviću.

– Bosna i Hercegovina danas. Kako vidite zemlju iz koje ste prije više od četvrt vijeka bukvalno protjerani, iz svog Mostara?

Narod je zaboravio da demos + kratein predstavljaju riječi koje znače:vladavina naroda. Narod je zaboravio da on vlada BiH, a ne da drugi trebaju vladati njime, a on da, kao, bira te koji vladaju. Nema pameti, nema vlastitog razmišljanja… “Žugali” smo na prethodni sistem. Kao: evo, ti jedno jaje pa ga izaberi. Sada je troje jaja, a troje i biraju, pa izaberi, praktično, to jedno. Ako dođe četvrto ili peto jaje, a onda lomi i ruši. Ne upravlja se vlastitom savješću, vlastitom glavom. Ljudi su postali potrošna roba, lako ih je kupiti. Za 100 KM, sendviče, pivo ili vola koji se okreće, neke cajke…

Napravi se dernek od izbora, umjesto da on bude ispit savjesti. To bude nekakva terevenka i uvijek je praktično isto. Naopako je to što građanske stranke, koje su dva puta imale prilike i sa Alijansom, kao i u prošlom mandatu, što su pristale na političku trgovinu. Jer, politika nije trgovina. Bavio sam se politikom, znam koliko je to odgovorno i naporno. Jedva sam čekao da odem. Kada mi je rahmetli Nijaz Duraković ponudio da, ponovo, budem nosilac liste SDP-a BiH za Hercegovinu, 1996. godine, ja sam se zahvalio iz dva razloga. Najprije, iz principijelnog, jer nije bilo pošteno da ja, potjeran iz Mostara, zarađujem za život u jednoj, a predstavljam narod u drugoj državi.

Da ne jedem s njim tu gorku rižu i sol. A, potom, što se nisam slagao sa idejama Zlatka Lagumdžije, da bi, na koncu i ispalo da sam ispravno rasuđivao. Zato sam napisao jedno pismo Lagumdžiji, te godine se i oprostio od SDP-a BiH, a ne i od SDP-a inače, kao niti od socijaldemokratske ideje. Jer to je jedina ispravna i prava, ta lijeva orijentacija. Ali, ona zahtjeva puno vlastite žrtve. Ta ideja je mnogima opasnost i zato se mnogi bore protiv nje.

Ta ideja priječi da se pljačka, krade… Ona propagira jedinstvo, a ne separaciju. Malo je danas onih koji su spremni prihvatiti i propagirati tu ideju, čak i među strankama tzv. “lijeve orjentacije”.

– Vi ste bili zastupnik Skupštine RBiH. Imate jasan pregled šta se dešavalo. Znam da sve bilježite. Koliko Vas brine sve to što se danas dešava na ovim prostorima? Ponovo se govori o nabavci oružja, paramilitarnim skupinama, utjecajima sa strane, mladi odlaze iz zemlje. Vodi se jedan specijalni rat protiv BiH. Može li to biti pogubno za BiH?

Ja sam zbog svega toga iznimno nesretan čovjek. Mene iznimno boli sve to skupa što se događa. Nije ni u Hrvatskoj, a ni u Srbiji puno drugačije. Ali ima i nekih svijetlih pomaka. Bio sam sretan nakon susreta predsjednika Hrvatske i Srbije Kolinde Grabar-Kitarović i Aleksandra Vučića jer se nazirao mali tračak svjetla na ovim prostorima, da bi se moglo na ovim prostorima nešto korisno početi raditi. Pok. Nikola Koljević je, jedne prilike, u Skupštini RBiH, rekao: “Ovdje je uspostavljena ravnoteža straha”. Zamislite živjeti u sistemu gdje je jedini parametar i kriterij življenja ravnoteža straha! To se nakon 27 godina nije, praktično, promijenilo. Još uvijek vlada ravnoteža straha, još uvijek jedni drugi i treći strahuju od jednih, drugih i trećih itd. To je nesreća. Ne može se graditi budućnost na ravnoteži straha. Budućnost se može graditi samo na atmosferi ljubavi mira, zajedništva, međusobne pomoći, uvažavanja, kompromisa itd.

Mladost ne odlazi z BiH iz loše ekonomske situacije. Ona bježi glavom bez obzira iz razloga nemoguće situacije za život, koji im ne daje nikakvu nadu za ono sutra. Što im se to može ponuditi u ovakvoj BiH danas? Sve što se moglo uništiti od proizvodnih sistema, od “Sokola”, “Željezare” iz Zenice, “Energoinvesta”… sve je uništeno. Radnik se u Hrvatskoj više i ne zove radnik već djelatnik! Kao da je sramota zvati se radnik. Užas, užas.

Ostaju samo penzioneri, a kad i oni umru ostat će grobovi i oni koji neće smjeti nigdje, jer su se toliko nakrali da ih niko neće htjeti i ni primiti. Naravno, ako se ništa ne promijeni. Zato su prijeko potrebne promjene i novi ustroj države.

– Gdje je rješenje? Šta je činiti?

Rješenje u davanju prilike mladima. Mladima ne zadojenima mržnjom, onima koji znaju, koji hoće, koji vole ovu zemlju, koji su spremni na žrtvu. Jedino oni mogu dovesti do nekakvog boljeg rješenja. Za ove stare, nema izgleda da ih se popravi, a ni oni ne bi niti htjeli. I, naravno, građanskom ustroju BiH. Po mojem sudu Jahorinska deklaracija je jedan od puteva kako bi se to moglo i ostvariti.

– Kako vidite politiku Vašeg studenta Dragana Čovića i hrvatsku politiku iz Mostara? Od nekada realnog političara, Čović je postao je eksponent jedne bezmalo radikalne politike kakva je nedavno dobila presudu u Tribunalu?

Mislim da je, što se tiče Dragana Čovića, to pitanje obraza. On ne upravlja samim sobom, nego mu to radi netko drugi. Ja ne mogu to razumjeti, jer se ne mogu staviti u njegovu kožu. Ne mogu to,jednostavno, shvatiti. Puno mi je toga napravio u životu što nije trebao napraviti. Ja sam mu odavno oprostio, jer sam davno raskrstio sa tim i takvim stvarima. Još 1992. kad nisam prihvatio biti član Vlade HVO u Mostaru, jer sam znao da takav “ustroj” nema izgleda.

– Kakva su Vaša iskustva s Čovićem?

Da vam kažem, on je bio dobar student. Kad se zaposlio u “Sokolu”, ja sam tražio da dođe kod mene, da dođe u grupu za tehnologiju. Rahmetli profesor Hama Voljvica je držao “Principe konstruiranja” i ja sam bio njegov asistent. Ja bih donosio iz “Sokola” nacrte, pojašnjavao. On je bio vrlo zainteresiran za to strojarstvo, za tehnologiju posebno. A onda je nakon nekoliko godina vidio da je život “političke strukture”, kako ja to zovem, puno lakši, lagodniji, nego se baviti rješenjima nekih kompleksnih proizvodnih situacija, pogotovo kakvi su bili avioni, koje smo proizvodili u Sokolu. Onda je on pošao tim putem “struktura”. Bio je predsjednik omladine, pa predsjednik Izvršnog odbora, pa je došao u blizinu tadašnje Uprave “Sokola”. Čak je bio i jedan od direktora OOUR-a. Bavio se, znanstveno, organizacijom rada. On danas, koliko sam čuo, uči studente o “upravljanju ljudskim resursima”.

Znate li tko se je prvi, nakon “demokratizacije” ‘90-ih počeo baviti upravljanjem “ljudskim resursima” ovdje u Hrvatskoj? Onaj psihijatar Jovan Rašković, osnivač SDS-a u Kninu. Znate tko je, tada, u BiH prvi počeo upravljati “ljudskim resursima”? Radovan Karadžić, njegov kolega-psihijatar! A u Srbiji je sve to skupa “zakuhao” Slobodan Milošević, koji je, po svim nalazima, bio psihopata. Onaj tko razumije ljudsku psihu, tko zna upravljati ljudskim resursima, njemu je lako njima i manipulirati. Čim se upravlja ljudima na takav način, a ljudi ne upravljaju svojom savješću, pa niti sviješću, onda tu nema sreće. I to je proces koji traje, što je i znanstveno utemeljeno. Nema rješenja, niti sreće za BiH dok se to ne promijeni.

– Ali, profesore, takve ideje su žive. Evo, ponovo se govori i o tzv. Herceg-Bosni, iako je dobila svoju presudu pred cijelim svijetom u Hagu?

Ne može se realizirati ta ideja, jer ona, jednostavno nije realna u BiH. Još u mojoj Gimnaziji naučio sam staru mudrost da “jedna zemlja, a dva gospodara, nit je bilo, niti može biti”. Zato sam i glasao protiv Dajtonskoga sporazuma 1995. On je bio velika pogreška i zabluda. A ovdje se, sada traže tri gospodara. Ni to ne može. Sjetimo se one Krilovljeve basne “Labud, rak i štuka”. Jedno vuče naprijed, drugo natrag, a treće u vis. I svi stoje u mjestu, ako netko ne nadjača. Ne može se tražiti svoja sreća preko nesreće dva druga naroda.

Ne može se tako živjeti. Posebno, kad “zakon mača” postane pravilom življenja, kao što je to bilo devedesetih. Tada se “mač” usmjeravao protiv druga dva naroda i znamo što se dogodilo. A kad se i taj “cilj” ostvari, onda se taj “mač# ( koji je postao pravilo življenja) okreće na one drukčije iz svoga naroda, a koji “ne stoje iza mača”. Povijest je to, kao učiteljica života, pokazala na mnogo primjera, a to vodi kompletnom uništenju.

Ali, što vrijedi, kad su mnogi zaboravili povijest, a nisu ni čitali basne. Ili su, pak zaboravili. Ne može se to ostvariti, a nema ni potrebe, jer se sve može na sasvim drukčiji način riješiti. Sad su opet ” u igri” sitni osobni interesi. Kao i svaki put pred izbore. A ovi koji su danas na vrhu, oni su devedesetih, velika većina njih, bili ili istog ili čak i lošijeg imovnog stanja nego što je bilo moje, koji sam bio pripadnik one većinske “srednje društvene klase”, koja je, danas, “izumrla”. Nema je. Velika većina nas, koji smo u mirovini, danas živi daleko ispod razine normalnoga ljudskog dostojanstva, a gdje su oni danas? To je po meni, haj'mo reći materijalni moment koji je presudan. Drugi moment je zagovoranje ultradesne ideje, makar i u “rukavicama”, koja prijeti fašizmom, koji je, zapravo, onaj “mač” o kojem sam već govorio, sa svim njegovim opasnostima. I to kod “sva tri konstitutivna naroda”, uokvirena u “dva entiteta” u BiH. A fašizam je poražen 1945. godine i nitko pametan u svijetu neće dopustiti da se taj fašizam ponovo razvija i da “zakon mača” nastavi biti pravilo življenja.

– Mostar danas? Brine li Vas vaš rodni grad?

Napisao sam knjigu mojih životnih sjećanja, o svemu što pamti, i što sam proživio do danas. Još nije objavljena, a nazvao sam je “Ruševine” (ili Od čeg’ vrijeme-od tog’ i vakat). Ponekad, kad objavim nešto ili napišem neko svoje sjećanje o našem životu u Mostaru, mladima koji danas imaju 20-tak i više godina, koji su rođeni u, ili, nakon ratova u Mostaru, to je nejasno. Oni ne mogu razumjeti kako smo mi živjeli. Ja ne mogu razumjeti da se može živjeti drugačije nego što smo mi živjeli. Imam 73 godine, relativno sam star, ali imam dobro pamćenje. Sjećam se svakog trenutka svoga života.

Mene je “Velež” odgojio, ja sam išao u sjajnu mostarsku gimnaziju koja je odgojila par excellence intelektualce, od pok. Predraga Matvejevića pa nadalje. Duga bi bila lista nabrajanja. Bila je druga po kvaliteti gimnazija u ondašnjoj državi, poslije varaždinske. Imali smo sjajne profesore, imali smo jedan “Velež”, gdje smo odgajali zajedništvu i timskom radu, a ne “upravljanju ljudskim resursima”. Bili smo, jednostavno Raja. Po onoj D'Artagnanovoj “Svi za jednog-jedan za sve”. Nije se moglo zamisliti da ne znaš svoju ulogu među 11 igrača i da ne gineš za onog drugog. Mi smo to primijenjivali, kasnije i u firmama u kojima smo radili.

Zimi smo igrali rukomet, košarku, imali smo kulturno-umjetnička društva i opetsve u smislu nekog zajedništva i druženja. Tu se stvarala velika ljubav i privrženost prema Gradu i svima koji su u njemu živjeli, bez obzira na nacionalnost, vjeroispovijed i spol. Kad su završila oba rata u Mostaru, jedne večeri počeo sam “presabirati” svoje prijatelje i poznanike i ustanovio da imam najviše prijatelja među mostarskim Muslimanima i Srbima. Danas su razasuti po svim svjetskim meridijanima. Od Svelvika u Norveškoj do Pertha u Zapadnoj Australiji.

A prijatelje, Raju (ovo veliko R nije gramatička greška, već izraz mojeg poštovanja) ne možeš ni kupiti ni prodati. Njih ti donese život, spoji te s njima, naravno po načinu odgoja, iskrenosti, poštenju, karakteru, ljudskim i životniim principima…I niti jedan se nije ogriješio o ljudskost, niti o poštenje. Ispričavam se- ogriješio se samo jedan. Ponijele su ga bile “šarene laže” i nije se uspio nositi sa svojom sudbinom i svojom nesrećom. I njega mi je, zaista, žao. Ali to je duga priča.


Advertisements

loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...

Advertisements

loading...

Advertisements

Na vrh