BiH

Aleksić: “Nisam htio da gledam čovjeka unakaženog nego ga i dan danas vidim veselog, nasmijanog…”

Rade Aleksić, otac Srđana Aleksića – mladića koji je smrtno stradao braneći svog poznanika Alena Glavovića ratne 1993. godine u Trebinju, kazao je za “N1” da mu je najteži trenutak u životu bio kada je doktoru u bolnici rekao da isključi aparate koji su njegovog sina održavali u životu.

Rade Aleksić - Screenshot/ba.N1info.com

Advertisements

On se prisjetio tih teških trenutaka, momenta kada je saznao da je Srđan teško pretučen, dana u bolnici…

Podsjećamo, 21. januara 1993. godine grupa pripadnika Vojske Republike Srpske je legitimsala osobe na trebinjskim ulicama. Nakon što su ustanovili da je jedna od osoba musliman Alen Glavović, počeli su ga maltretirati i tući.

Tada je Srđan Aleksić priskočio u pomoć Glavoviću, a četvorica vojnika su, umjesto istog, kundacima pušaka pretukli Srđana. Od zadobijenih povreda Srđan je pao u nesvijest, bio u komi šest dana, te naposljetku preminuo. Srđanov otac u osmrtnici je napisao: “Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost”.

Danas, kako je kazao, teško se prisjećati svega toga…

“To je vrijeme rata, vrijeme nemira, vrijeme slobode za sve ono što nije ljudsko i što ne valja. ‘93. godina, januar 21. Bio sam kući u stanu, zvoni telefon, poznanica jedna iz Trebinja kaže: ‘Rade, evo Srđana biju neki vojnici tu na pijaci’. Dok sam ja došao, već su ga dvojica prijatelja ubacili u kola onesviještenog i odveli u bolnicu. Vidio sam kako su ga proveli do šok sobe. Kasnije nisam htio da gledam čovjeka unakaženog nego ga i dan danas vidim veselog, nasmijanog, dobričina. Tako da sam jako zadovoljan što sam to tako učinio”, rekao je Rade Aleksić.

Dodao je da ponosan na svog sina što je mogao učiniti nešto tako bez obzira na cijenu koju je platio.

“Za mene to druge vjere ne znači ništa, a izgleda da za nekoga mnogo. On je spasio nemoćnog čovjeka iz ruku obijesnih ljudi. Bio sam ponosan na Srđana jer znao sam da on tako nešto može učiniti bez obzira na cijenu. On je to radio i prije. U šok sobi je ležao, slušao sam srce kako kuca, jedan dan, drugi dan, sedmi… Doktor me pita: ‘Rade, beznadežno je sve, jesi li saglasan da se isključi aparat’. Vrlo mučno je i teško mi je bilo reći ‘jesam’, ali sam svjestan da je to bilo neminovno. I danas kad se sjetim Srđana, to su mi najteži trenuci”, ispričao je Aleksić.

On je danas tužan čovjek. Ali raduje ga što, kada sretne ljude koji su usvojili Srđana kao svoga, osjeća poštovanje i prijateljstvo, kao da su mu rodbina…

“25 godina čovjek razmišlja koliko je to vremena, to je relativno vrijeme koje brzo prođe, ali se meni svake godine u ovo doba obnavlja, nekako mi je duže. Ja sam tužan čovjek što je normalno, odem na groblje. Pored Srđana tu je i mali Vujadin, tu je i njihova majka koja je umrla mlada. Vujadin je sin koji je umro prije Srđana na godinu i pol. Ali kad sretam ljude koji su usvojili Srđana kao svoga, a znam da su ga tako usvojili jer kad mene sretnu i prvi put u životu koje sretnem, nekako je prilaz prijateljski, rodbinski, kao da se znamo, kao da smo rod. To su česti susreti koji me, kako kažu, podižu”, kazao je Aleksić, prenosi “N1“…


Advertisements

loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...

Advertisements

loading...

Advertisements

Na vrh