ODGOVORNOST! - #ostanikuci - #ostanidoma
BiH

Kada sam shvatila da Beograd više nije moj dom i da moram preseliti u Sarajevo: “Sarajlije su sačuvale dušu…”

Rat je uvezen u BiH. On nije buknuo iznutra. Nije se dogodilo to da je komšija napao i ubio komšiju iz čista mira ili zato što mu je to neko naredio. Dogodilo se jer su bogovi rata iz Srbije i Hrvatske imali dogovor…

Svetlana Broz - Depo

“Političari su pravili zlo, a ti se nisi distancirao od toga. Ne želim da živim sa ljudima koji nemaju tu distancu, koji nemaju kritički stav i koji kažu da Milošević nije bio zločinac”, rekla je u intervjuu za “Radio Slobodna Evropa” unuka Josipa Broza Tita, Svetlana Broz, rođena Beograđanka koja se preselila u Sarajevo…

“Njima je danas, najčešće, Milošević još uvek heroj. Ne želim da živim sa ljudima kojima je Milošević heroj”, kaže i istovremeno ističe da Evropa, ali i ostatak svijeta, “nisu bili zainteresovani za ono što se dešavalo u ratovima na Balkanu 90-tih godina”.

– Od rata u BiH je prošlo više od 20 godina. To nije malo. Čitava generacija je odrasla. Kada sam pročitao Vašu knjigu, shvatio sam da u Poljskoj i Ukrajini malo znamo o strašnom ratu u BiH. Jako mnogo knjiga i filmova je bilo na temu rata. Kako to da ne znamo zašto se to dogodilo?

Mislim da postoji generalno, bez ikakve potrebe da nekoga uvrijedim, nezainteresovanost ljudi za ono što se događa izvan njihovih uskih krugova. Evropa nije bila dovoljno zainteresovana za ono što se događalo na Balkanu. Bilo je izuzetaka, koje pamtimo, od Vaclava Havela, koji je dizao svoj glas i tražio da se hitno zaustavi rat u BiH, čim je počeo. Ni njegov glas nije bio dovoljan da se nešto zaista promjeni.

Direktor velikog češkog radija je bio šokiran nekim dokumentarnim filmskim materijalom koji je vidio u mojoj kući, kada je došao u posjetu Sarajevu. Vrisnuo je – Zar je moguće da se sve to događalo, a da mi to ne znamo? Bio je pri tome direktor jednog velikog medija, u jednoj evropskoj zemlji.

Mislim da je to generalno stvar naše lične nezainteresovanosti ili nemanja potrebe da se zna. Ako odete u Beograd, tamo će vam većina ljudi reći da se u Bosni gotovo ništa nije dogodilo. Negiraće istinu. Zašto? Najvećim dijelom zato što ne žele da ponesu odgovornost za ono što se u političkom i vojničkom smislu događalo u BiH, za šta je beogradska vlast bila odgovorna. Istovremeno, zato što i sami nisu bili zainteresovani za ono što se događalo u Vukovaru, Sarajevu, Srebrenici, Dubrovniku…

Mislim da Evropa, ali i ostatak svijeta, nisu bili zainteresovani za ono što se dešavalo u ratovima na Balkanu 90-tih godina i da zbog toga ne znaju dovoljno.

– Zašto Evropa nije bila zainteresirana za Sarajevo, kada je Bosna u Evropi?

To djeluje geografski blisko, ali očigledno nije bilo dovoljno blizu da bi Evropa bila zainteresovana. To ne mogu drugačije da objasnim. Član Evropskog parlamenta, Aleksandar Langer, je 1995. godine, nakon četiri godine pokušaja da ubijedi članove Parlamenta Evrope da moraju uraditi nešto, da bi se zaustavio rat u Bosni i Hercegovini, izvršio samoubistvo u Italiji, odakle je rodom. Ostavio je samo jednu kratku poruku, rukom ispisanu – Umro sam razočaran. Aleksandar Langer je umro razočaran u Evropu. Posljednja njegova posjeta BiH bila je krajem maja 1995. godine.

Postoji jedna institucija koja se zove po tom, po meni velikom, i političaru i intelektualcu i veoma moralnom čovjeku, koji je na kraju izašao iz života jer nije želio da živi u takvoj Evropi. Većina ljudi to ne zna.

– Kako to da su ljudi, koji su živjeli na istom zemljištu, u jednom gradu, u jednom selu, u jednoj ulici, odjednom počeli da ubijaju jedni druge? Šta se dogodilo u glavama ljudi?

Mislim da nije bilo tako. I to je jedna od pogrešnih predstava o ratovima na ovim prostorima. Mogu da govorim meritorno o BiH jer sam od decembra 1992. godine provela pola ratnog perioda u BiH, pa znam tačno. Nakon rata sam prošla sva mjesta i sva sela koja nisam mogla u ratu.

Nikada ne možete čuti, ni u jednom selu, da je komšija napao komšiju. To se nikada nije desilo. Dogodilo se to da je neko iz drugog kraja iz BiH, ili izvan čitave teritorije BiH, neko iz Srbije ili Hrvatske, došao do tog sela, bacio prvu bombu, zapalio prvu kuću, ubio prvu žrtvu. To je bila inicijalna kapisla da se stanovnici tog sela, koji su živeli do tada mirno i zajedno, različitih etničkih grupa, počnu polarizovati na grupe onih koji se osećaju žrtvama jer je iz njihove grupacije neko ubijen, i na grupe onih koji se osjećaju potencijalnim zločincima jer je iz njihove grupacije neko ubio prvu žrtvu.

Tako je počelo. Rat je uvezen u BiH. On nije buknuo iznutra. Nije se dogodilo to da je komšija napao i ubio komšiju iz čista mira ili zato što mu je to neko naredio. Dogodilo se jer su bogovi rata iz Srbije i Hrvatske imali dogovor i rekli – Sada će prvo Srbija napasti BiH. To je bila čista agresija. Napala ju je vojno i napala ju je iznutra, tako što je slala ljude da čine prve zločine, koji će uzrokovati polarizaciju između ljudi.

To se može dogoditi u svakoj zemlji, gdje neko ima takav plan, ukoliko ljudi nemaju dovoljno građanske hrabrosti da se tome suprotstave. Vidjeli ste u knjizi, “Dobri ljudi u vremenu zla”, da je takvih ljudi bilo, ali nisu imali dovoljno snage jer ih je bilo malo. Nisu mogli ništa da promjene, nisu mogli da zaustave. Mogli su uvijek individualno da djeluju, ali ne da zaustave taj rat koji je bio planiran jer se radilo o dvije agresije. Prva je agresija Srbije i Crne Gore na BiH, koja je već imala nezavisnost i bila priznata u UN-u. Druga je agresija iz 1993. godine, od strane Hrvatske, kao susjedne države. Ideja je bila podijeliti BiH i napraviti veliku Srbiju i veliku Hrvatsku. Mnogo velikih država na malom prostoru i to po cijenu BiH.

Onda je došlo do polarizacije u nekim mjestima, došlo do neviđenih zločina. Te neviđene zločine su najčešće radili ljudi koji su došli spolja. (Slobodan) Milošević je pozvao pse rata iz Afganistana, Ruse, koji su pravili najveće zločine na Drini. Oni su bili najokorijeliji zločinci, plaćeni su bili da čine zločine. Interesantno je da ni jedan nije optužen pred Haškim tribunalom.

Rat uvijek oslobađa svu negativnu energiju u svakom čovjeku zato što svi smatraju da je u ratu sve dozvoljeno i da nema kazne. U ratu ne rade sudovi, ne radi policija. Misle da mogu da učine šta žele, da ubiju koga hoće i koga mrze od prije rata, misle da im se ništa neće dogoditi. To misle ljudi koji nemaju moralne norme. Ljudi, koji su imali moralne norme, njima rat ni za šta nije bio potreban.

Postoji jedna izreka na ovim prostorima, koja kaže – Nekom rat, nekom brat. Za neke ljude, rat je uvek bio brat, nešto u čemu se može profitirati. Ali to su ljudi bez moralnih normi. Njih ima i u miru. Oni se nekada i u miru probude pa vidimo najstrašnije zločine. U ratu su još slobodniji jer misle da neće biti kažnjeni. Što je najstrašnije, većina njih nikada i ne bude kažnjena.

– Kako sada ljude naučiti da žive zajedno nakon rata?

Ne treba ih učiti. Ti ljudi su živeli zajedno prije rata. Oni su živeli zajedno i u ratu, u onoj mjeri u kojoj im je to bilo dozvoljeno. To je nekada bio zločin, mogli su platiti životom, kao što neki i jesu. Platili su životom svoj zajednički život i ne pristajanje na podjelu i na zločin. Danas mislim da treba osloboditi politički prostor za neke normalne političare, i ništa više, da bi građani živeli normalno, kao što su živjeli do sada.

Svako će nositi svoja sjećanja i raditi ono što je najbolje, da se više nikada tako nešto ne dozvoli, da se rat ne ponovi. Političari i kler na prostorima zapadnog Balkana su razarajuće negativni. Oni imaju model po kojem mogu opstati, a on je nacionalizam koji je otrovna priča, bolesna priča. To je teška bolest koja se mora dugo liječiti. Lakše bi se ljudi liječili i izliječili kada ne bi bilo ovakvih političara. Oni vladaju strahovima, oni zastrašuju pripadnike svoje etničke grupe. Gledamo predizborne parole na kojima piše – Glasajte za nas ili ćete biti istrebljeni. Mi smo vaši zaštitnici! Oni su bogovi rata. To su isti ti ljudi, iste partije, iste politike koje su počele ratove 90-tih. Vladaju i danas na ovim prostorima. Treba skloniti te političare i objasniti ljudima da se ne plaše, da imaju hrabrosti.

– Kakva je uloga intelektualca?

Sramotna. Voljela bih da u Ukrajini bude drugačija. Naši intelektualci to i nisu jer je po definiciji intelektualac onaj koji je aktivan u društvu, koji se bori za neke pozitivne promjene. Ljudi koji su kod nas završili visoke škole i fakultete, i ne znam kakve sve titule nemaju, zapravo su poslušnici režima i lidera koji su kreirali rat, pa ga vodili, potom potpisali Dejtonski sporazum, pa su i danas na vlasti. Oni preko 30 godina truju ovaj prostor. Od njih ne možete ništa očekivati.

Potpuno sam razočarana činjenicom da u jednoj zemlji od 3,5 miliona ljudi, možda 10 ljudi ima hrabrosti da digne svoj glas i da govori istinu. Ostali pužu. To za mene nisu intelektualci.

– Političari i analitičari govore da se na Balkanu ponovo čuje zveckanje oružja. Kako se osjećate? Da li je to ozbiljno? Neki političari i analitičari pominju promjene granica, pominju Veliku Srbiju, Veliku Hrvatsku, Veliku Albaniju.

Ja se rata ne bojim i ne mislim da će biti ratova na Balkanu. To je moj prostor. Rođena sam u prekrasnoj zemlji, koju su ubili 1991. godine. Ali svi dijelovi te zemlje su i dalje, u psihološkom i emotivnom smislu, moji. Mene jednako boli ono što se događa u Makedoniji, kao i nešto što bi se moglo događati i što se događa u Hrvatskoj, čija je fašizacija u enormnom usponu, kao i u Srbiji. U BiH su uvijek postojale tenzije koje su pravili političari, a ne građani. Mislim da građani više ne bi dozvolili da im se ponovi 1992. godina. Valjda su dovoljno naučili i postali svjesni toga da su stalno žrtve političke i vjerske manipulacije. Sada religijski predstavnici imaju ogroman uticaj na ovom prostoru. U crkvama i u džamijama se zapravo određuju političari.

Godinama sam proučavala taj fenomen zbog sebe. Htjela sam da mogu sebi da objasnim da li ovom zemljom vladaju političari ili kler. Došla sam do zaključka da vlada kler, a da su političari samo izvršioci.

Ne vjerujem da će biti ratova. Mislim da političari zveckaju oružjem. Imaju istu retoriku iz 1992. godine, što je grozno jer ništa za 25 godina nisu promijenili i pomjerili. Nadam se da će građani na sljedećim izborima svima njima pokazati da ne pristaju na tu retoriku, da neće više glasati za njih. Doduše, tome se nadam svake četiri godine, ali se to još nije dogodilo. Opet se nadam da će se dogoditi jer je građanima preko glave taj osećaj stalne ugroženosti i stalne bliskosti rata.

A ako Evropa i međunarodne institucije dozvole da se ijedan metak ispali na prostoru zapadnog Balkana, oni su time, po meni, potpuno delogirali sopstveno postojanje jer je to besramno. Nakon preko stotinu hiljada žrtava, koji su životom platili to političko ludilo, nakon potpuno razorene privrede svih ovih država bivše Jugoslavije, ne radi se samo o BiH, nego o svim državama, da se neko usudi da se na zapadnom Balkanu ispali ijedan metak, to je potpuni poraz, rekla bih, evropskih i svetskih političara, koji će meni pokazati da sam u pravu kada tvrdim da u Evropi, ali i u svijetu, ne vidim prave lidere, ne vidim prave političare. To su politikanti. To su činovnici, koji znaju šta danas trebaju da rade, ali nemaju nikakvu viziju za sutra.

Živimo u vremenima bez političara sa vizijom. I zbog toga se to dešava. Imamo milione činovnika koji žderu nečiji novac, novac poreskih obveznika. Troše besmisleno jer su korumpirani. Svega tu ima, a pri tome dozvoljavaju da im se sve otima kontroli. To je besramno. Ovo je vreme besramno i nemoralno.

– Zašto ste otišli iz Beograda u Sarajevo?

Rođena sam u Beogradu i živjela sam u tom gradu. Jako sam ga voljela. Radovala sam se sa koje god strane sam u njega ulazila, kako god sam ulazila, kolima ili avionom, bila sam presretana. Ali, Beograd se promijenio. On je od 1987. godine, kada je Milošević došao na vlast, već počeo da se mijenja.

Mislila sam da imam mnogo prijatelja, a zapravo mnogo ljudi je mene imalo za prijatelja. Onda me u jednom trenutku kćerka pitala – Gdje su mi svi ti prijatelji? Po četrdeset ljudi je dolazilo u našu kuću. Oni su prestali da dolaze u moju kuću jer sam ja govorila istinu od početka. Prepoznala sam Miloševića već na onim govorima, gdje su ga stotine hiljada ljudi slušali i frenetično aplaudirali. Govorila sam svojim prijateljima da podržavaju novog Hitlera u Evropi. To ne može. To se ne smije raditi. To je nemoralno. On će zlo napraviti. Oni su mi odgovarali da tako govorim zato što nisam Srpkinja.

Mi nikada u Jugoslaviji nismo imali takve relacije. Ni danas ne znam etničku pripadnost većine svojih drugova iz škole, sa fakulteta, prijatelja. Nikada me to nije interesovalo. Nikada se nisam izjašnjavala da nešto jesam ili nešto nisam, to je moja stvar. Nemam etničku pripadnost. Imam šest etno-nacionalnih priča u svojoj krvi, od Urala do Atlantskoga okeana. Evropa mi je tijesna. Zašto bih se izjašnjavala da sam jedna od tih šest. Niko me nije ubijedio da je jedna od tih šest važnija ili vrijednija etnička grupa od ostalih pet. Može se živeti bez etničkog identiteta. Kamo sreće da svi ljudi žive bez njega. Političari bi morali mnogo da razmišljaju šta će drugo uzeti kao nekakav faktor kojim će trovati ljude.

Dok god ljudi prepoznaju svoj identitet, dokad im je on važan na ulici, oni su izgubljeni. Oni su počeli da se zatvaraju i počeli su da se identifikuju kao pripadnici jedne etničke grupe, iako je u Srbiji živjelo 64 posto Srba, a svi ostali nisu pripadali toj etničkoj grupi. Jedna trećina nije. Ali svejedno. Homogenizovali su se na toj etničkoj bazi i odbacivali su sve druge koji su pokušali da im kažu nešto što je bilo za razmišljanje. Nisu htjeli da prihvate, bar da čuju.

Onda je 1999. godine sve prevršilo mjeru, kada sam slušala mnoge Beograđane koji se ljute na NATO što je napravio intervenciju da zaštiti kosovske Albance, koji su bili progonjeni. Zbog progona je 800.000 ljudi moralo da napusti svoje domove. Nakon svih ratova u Hrvatskoj, u BiH, svih žrtava, svih razaranja, kako možeš da se pitaš zašto se to tebi događa, kako možeš da misliš da si najbolji. Ne, nisi! Živiš u zemlji koja je vodila ratove i koja je pravila zlo. Političari su pravili zlo, a ti se nisi distancirao od toga. Ne želim da živim sa ljudima koji nemaju tu distancu, koji nemaju kritički stav i koji kažu da Milošević nije bio zločinac. Njima je danas, najčešće, Milošević još uvijek heroj. Ne želim da živim sa ljudima kojima je Milošević heroj.

Beograd je bio evropska metropola pre četrdeset godina, lijepa i atraktivna, ali je u međuvremenu izgubio dušu. Ne umijem da živim u gradu bez duše. I zato sam se preselila u Sarajevo, koje je bilo stravična žrtva zločina, četverogodišnje opsade, neviđene u modernijoj historiji ratovanja. Taj grad je sačuvao dušu. Ono malo čestitih Sarajlija, koji su rođeni u ovom gradu i koji su preživjeli četverogodišnju opsadu, sačuvali su dušu, ali i dušu ovoga grada. Želim da živim sa njima i mislim da imam na to pravo.


Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...
loading...
Loading..
Na vrh