ODGOVORNOST! - #ostanikuci - #ostanidoma
BiH

“Djeca nisu loša, roditelji su gori, oni znaju u parku reći za mog sina ‘retardiran’. To mene kao majku boli”

“Djeca sa posebnim potrebama, ali i njihovi roditelji često znaju biti izloženi pritisku javnosti”, kaže Aida Manjusak – Čingić, majka Ahmeda koji ima oštećenje sluha i mentalno oštećenje.

Ahmed - Source

“Ja imam sina, dvanaest mu je godina, ima oštećen sluh i ima mentalno oštećenje, kombinovano je kod njega. Kategorisali su ga kao 100 posto invalida pošto nije samostalan, ne može ništa raditi sam. Od početka ja imam problema sa njim zbog škole iz razloga što on ide u školu za gluhu i nagluhu djecu, međutim, njemu je primarno mentalno oštećenje. Profesori u školi i stručnjaci mi se žale da ne mogu raditi s njim i da progresa nikakvog nema zato što ima mentalno oštećenje. Pokušala sam ga prebaciti u Mjedenicu, međutim, oni ga neće tamo zato što ima oštećen sluh koji je 65 %. Njemu bi trebao tim stručnjaka da bi bilo nekog napretka, međutim, to u našoj državi nema”, iskrena je Aida Manjusak – Čingić, majka djeteta sa posebnim potrebama.

Aida osim Ahmeda ima još četvero djece. Dva starija sina i dvije malene djevojčice. Njegov odnos sa braćom i sestrama je isti kao i kod djece koja nemaju posebne potrebe.

“Ja imam petero djece, od toga imam dvije bebe. Jedna ima dvije godine, a drugoj osam mjeseci. Kao kod svake djece nekada se desi da on počupa malo ovu stariju, ali nije to da on nju zlostavlja, jer ja to ne bih dozvolila. To je normalan odnos i dobro se slaže sa braćom i sestrama”, tvrdi naša sagovornica.

Najveći strah svakog roditelja koje ima dijete koje nije samostalno jeste šta će biti sa njim kada roditelja više ne bude. Za osobe sa određenim invaliditetom ili mentalnim oštećenjem postoje institucije, ali Ahmed i sada kada mora neko da ga pričuva dok mama završi obaveze ima strah i jedva se strpi dok se mama po njega vrati.

“Ja se brinem šta će biti sa njim nakon mene, imam dva starija sina, jednom su dvadeset dvije godine, jako je vezan za njega i jako ga voli, opet je lakše jer ima starijeg brata da o njemu brine. Ne smijem ni pomisliti o tome da ga smjestim negdje. On je odbačen od strane oca, viđa ga jako rijetko, a trebao bi svaki drugi vikend, ali otac njegov ne želi da ga viđa jer on sada ima drugu djecu i da ih Ahmed ne bi dirao. Srećom, prihvaćen je od strane moje nove porodice gdje sam se udala, vole ga kao da je njihov”, rekla je Aida.

Kada je u pitanju pomoć države roditeljima koji imaju djecu sa invaliditetom, u finansijskom smislu oni imaju invalidninu, pa tako i Ahmed.

“On ima svoju invalidninu i ima Udruženje ‘Dajte nam šansu’ gdje ide dva puta sedmično. Tamo jako voli da provodi vrijeme, toliko se obraduje kada se autom približavamo, skače u autu, vrišti jer mu je tamo lijepo, za razliku od našeg odlaska u školu gdje ne pokazuje nikakvu radost ili emociju”, kaže Ahmedova mama, koja nam je objasnila da djeca sa posebnim potrebama svoje osjećaje izražavaju pokretima i raznim reakcijama, aobzirom a često ne znaju reći kako se osjećaju.

Obzirom, da je jako vezana za njega, Aida Ahmeda vodi svuda sa sobom. Reakcije ljudi na ulici na dijete sa posebnim potrebama su različite, ali svaki ružan pogled upućen takvom djetetu majku boli.

“Ljudi na ulici ima svakakvih. Roditelji su gori od djece. U parku kada izađem s njim pojedini mu govore da je retardiran. To je jako ružno. Nisu svi naravno, neki ga i pomiluju, daju mu čokoladu. On ne razumije, njemu uvreda ne znači, ali mene boli. On je moj i ja sam ponosna na njega i nije me stid nigdje pojaviti sa njim. Ko mene prihvata mora prihvatiti i njega, ako ne prihvate njega, ne moraju ni mene”, rekla je Aida i dodala:

“Ono gdje imaju razumijevanja to su ustanove. U ustanovama nas puste preko reda da dođemo do šaltera, iako on nema nikakvu karticu kao što imaju RVI, ali ljudi nam ustupe mjesto preko reda da završimo ono po šta smo došli, jer vide da bi se on mogao uznemiriti ako dugo čekamo”, iskrena je Aida.

Ona je rekla da je ljubav roditelja prema djetetu sa posebnim potrebama velika i jako posebna. Između majke i djeteta se pravi neraskidiva veza, obzirom da je roditelj svjestan da će to dijete cijeli život biti o njemu ovisno.

“Ja imam petero djece. Na jednu stranu njih četvero, a na drugu stranu moj Ahmed. Ova djeca znaju to, nije niko ljubomoran. On je meni sve, to je posebna ljubav. Njih zovu djeca sa posebnim potrebama, ja to zovem djeca sa posebnom ljubavlju”, rekla je za “Source” Aida Manjusak – Čingić…


Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...
loading...
Loading..
Na vrh