BiH

Međunarodni dan ljudskih prava: “Krajnje vrijeme da se u BiH donese Zakon o pravima žrtava torture”

Povodom obilježavanja Međunarodnog dana ljudskih prava, 10. decembra, Savez logoraša u BiH organizovao je konferenciju za medije na kojoj su željeli ukazati na nemar države i sistema pri osiguranju i zaštiti prava žrtava ratnih zločina i na neophodnost donošenja Zakona o pravima žrtava torture, javlja Anadolu Agency (AA).

Savez logoraša u BIH - Anadolija

Advertisements

Poručeno je da je od 1992. godine život žrtava ratnih zločina trajno promijenjen. Učesnici konferencije su bile žrtve i svjedoci genocida, zaboravljeni i ignorisani od strane cjelokupnog sistema zagovaranja i zaštite ljudskih prava, kao i institucija koje su tokom postojanja izgubile iz vida svoj temeljni cilj – da zaštite preživjele i obespravljene žrtve zločina.

Predsjednik Saveza logoraša BiH Jasmin Mešković kazao je da je ovaj dan prilika da se čestita ovaj Međunarodni dan ljudskih prava koji se slavi u zemljama gdje se poštuju ljudska prava što nije slučaj sa BiH.

“Danas želimo ukazati na vrlo loš, neriješen status žrtava torture. Želimo još jednom ukazati Ministarstvu za ljudska prava BiH da konačno uozbilji problematiku donošenja Zakona o pravima žrtava torture, da ispoštuje i svoje programske ciljeve. Danas su žrtve torture u BiH građani, ne drugog, trećeg nego građani zadnjeg reda”, pojasnio je Mešković.

Prema njegovim riječima, žrtve torture su na margini događaja, dešavanja u BiH.

“Krajnje je vrijeme da se BiH posveti rješavanju problema žrtava torture, da donese Zakon o pravima žrtava torture”, kazao je Mešković i dodao da su danas žrtve torture zaboravljene.

“Da se radi o žrtvama iz Drugog svjetskog rata, da su to Jevreji, oni bi danas bili zaštićeni kao u staklenim bocama. Imali bi sva prava, svi bi slušali i upamtili njihovu priču, izvlačili bi pouke. Nažalost, to su Bošnjaci, građani BiH ili Srbi, Hrvati. U BiH se na jedan kulturan način briše historija BiH, na jedan kulturan način mi stvaramo uslove da se u narednih 10, 15, 20 godina ponovo dogodi zločin, genocid”, poručio je Mešković.

Kako je kazao, njihova namjera je da se to ne ponovi i ne dogodi.

“Ovo je naš vapaj, glas da kažemo da BiH mora učiniti napor da se donese Zakon o pravima žrtava torture BiH”, naglasio je Mešković dodajući da se sve čini da žrtve torture budu nevidljive, da se ne prepoznaju.

Predsjednik Udruženja logoraša “Prijedor '92” Mirsad Duratović poručio je da oni, konkretno žrtve i preživjeli iz Prijedora žele ukazati na nepoštivanje prava preživjelih logoraša, porodica šehida i drugih.

“Procesuiranje ratnih zločina u Prijedoru je intenzivirano nakon otvaranja masovne grobnice Tomašica, dakle, u posljednje tri godine. Tužilaštvo BiH konačno smoglo snage da se obračuna sa izvršiocima i nalogodavcima ratnih zločina u Prijedoru. Mi do sada za Prijedor imamo 54 pravomoćne presude, procese protiv 25 lica, a imali smo i prije par dana hapšenja osam lica osumnjičenih za počinjene jednog ratnog zločina na području Prijedora”, poručio je Duratović.

Međutim, prema njegovim riječima, u Prijedoru postoji još jako puno posla za Tužilaštvo BiH jer još uvijek nisu procesuirani najveći ratni zločini u tom gradu.

Fahrudin Muminović je sa sedam godina preživio genocid u Srebrenici.

“Kad sam imao sedam godina strijeljan sam zajedno sa ocem”, poručio je kratko ovaj mladić koji danas živi sa sestrom koja je rođena 1993. godine. Nedugo nakon rođenja sestre ostali su i bez majke.

Džafer Kaltak je sa 16 godina, zajedno sa roditeljima zarobljen u porodičnoj kući u ljeto 1993. godine.

“Tu noć smo premlaćivani. Dva ili tri puta tokom noći su nas htjeli likvidirati ali spasio nas je jedan taksista Hrvat. Tada mi je polomljena kičma, obolio sam i od PTSP-a. Danas je moj status nikakav, nemam pravo ni na liječenje. Jedno vrijeme se nisam mogao nikako kretati. Sve moram kupovati”, poručio je bivši maloljetni logoraš.

Dodao je da je podnosio zahtjev za procjenu invalidnosti ali dobio je odgovor da treba da donese dokumentaciju koju je dobio pri izlasku iz logora.

Među danas prisutnima je bio i Zijad Bačić iz sela Zecovi kod Prijedora koji je jedini živi svjedok strašnog zločina koji se 25. jula 1992. godine dogodio u ovom selu. Iz jedne kuće je izvedena 31 osoba, uglavnom 15 djece i žena, potom strijeljano i od tada pa do danas im se gubi svaki trag, nikada nisu pronađena njihova tijela. Tijela ubijenih nikada nisu pronađena, a preživjeli članovi porodica su na mjestu zločina podigli spomen-ploču za svoje najmilije. Zijad Bačić, tada 15-godišnji dječak spasio se jer je izlazio posljednji iz kuće.

“Imao sam 15 godina. Kada su nam rekli da izađemo iz kuće ja sam izlazio zadnji i kako sam oblačio cipele žene i djeca su već bili u avliji, ispred kuće. Vidio sam dva vojnika ispred kuće čak sam i prepoznao jednog komšiju. Kako sam krenuo prema toj grupi žena i djece oni su počeli pucati. U tom momentu sam počeo trčati do susjedne kuće koja je bila udaljena desetak metara od kuće u kojoj smo bili”, ispričao je Bačić.

Sakrio se iza jedne kuće i gledao je šta se dešava. Uspio se spasiti ali traume i sjećanje na taj dan ni danas ne blijede.

“Bio sam u šoku. Spasio me je komšija Srbin. Osam dana me držao u kući. Sproveo me kod strica u drugo mjesto”, prisjetio se Bačić.

Danas, više od 20 godina, živi u Prijedoru u istom selu. Teško je, kako kaže, biti danas tu jer još uvijek nisu pronašli ni tijela ubijenih članova porodice.

“Prije dvije godine su počinioci uhapšeni, postupak je u toku. Pušteni su da se brane sa slobode uz određene mjere pritvora”, kazao je Bačić i dodao da vjeruje u pravosuđe.


Advertisements

loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...

Advertisements

loading...

Advertisements

Na vrh