BiH

POTRESNO SJEĆANJE IDRIZA EF. MEMIĆA NA RAMAZAN 1993. U PODRINJU: PLAKAO SAM DOK SAM IFTARIO POGAČU OD BIJELOG BRAŠNA

Za mene je to bio nevjerovatan dan. Da iftarim pogaču, za sehur je grah, plus da zapalim pravu cigaru. Nešto što sam ja smatrao da više ne postoji i da se neće pojaviti, priča Memić…

Idriz Memić - Faktor.ba

Suze su tekle niz lice Idriza efendije Memića u ramazanskim danima u februaru 1993. godine, kada mu je Ibrahim Rizvić kazao da će za iftar jesti pogaču od bijelog brašna. Plakao je od sreće. A sreća je, baš kao i hrana, tih dana rijetko dolazila u Kamenicu, Glode i druga podrinjska mjesta, piše “Faktor“…

Pakao ratnih dana

Sakupljeni u zvorničkim naseljima, u okruženju, gladni i izloženi pucnjavi, ubijanjima i granatiranju, Bošnjaci iz ovih krajeva, pokušavali su da prežive. I da nađu put ka slobodnoj teritoriji. Mnogima su ramazanski dani tada dali dodatnu snagu da se izbore sa najvećom životnom tragedijom.

Idriz efendija, rođen u Kamenici kod Zvornika, danas ugledni profesor u Behram-begovoj medresi u Tuzli, odlučio je prvi put javno ispričati detalje pakla iz 1993. godine, i u ovim mirnodopskim danima, prisjetiti se ratnih ramazanskih dana.

Božijom voljom je, govori nam Idriz, dok razgovaramo u najboljoj školi u sjeveroistočnoj Bosni, dio rata proveo u Podrinju. Početkom agresije, Idriz, koji je tada obavljao imamsku dužnost u Zvorniku, imao je upalu pluća. Tih dana je namjeravao ići ka slobodnoj teritoriji.

“Međutim, ljudi su mi kazali: ti ako odeš, ovaj kraj će pasti. Ti si autoritet. Na neki način su mi zabranili da idem. Onda sam odustao od toga”, prisjeća se Idriz.

Tada je došlo do udruživanja sa susjednim općinama – Srebrenicom, Bratuncem i Vlasenicom. Izabrano je vojno i civilno rukovodstvo, a Idrizu je pripalo da bude predsjednik ratnog predsjedništva slobodne teritorije Zvornika.

Rat, neimaština, okruženje, nedostatak hrane… Stigao je februar 1993. godine, došao je i ramazan, a Idriz se na početku našeg razgovora prisjeća jednog teškog petka.

“To su bili najgori dani kojih se sjećam. Neprijatelji su stalno bacali granate, a oko moje kuće je uvijek bila velika koncentracija stanovništva, jer sam ja bio osoba koja kaže kada civili idu, a kada ne. Neprijatelj je to primijetio, pa su tu bacali granate. Supruga mi je tada dobila porođajne bolove”, priča nam ovaj profesor, navodeći da je tada otišao da klanja džumu.

“Kada sam se vratio, žena mi se porodila. Porodila se u vrijeme džume. Bilo mi je to četvrto dijete. Imao sam 32 godine”, priča nam on.

Tada su skoro svi civili napustili Kamenicu, a ostalo je pet ljudi, koji su bili potrebni da zajedno sa Idrizom ponesu njegovu suprugu i tek rođeno dijete. Tada su vidjeli agresorske vojnike koji su se spuštali prema naselju.

Nije bilo hrane

“Snijeg je padao, granate su padale. Bilo je oko ikindije kada smo krenuli. Čekali smo da mi supruga odleži neka dva sata. Prešli smo u Glode, i iz Gloda je narod već otišao za Cersku. Mi smo se smjestili u kanjonu rijeke Drinjače, u mjestu zvanom Duga njiva, koje pripada Glodima. To je potrajalo nekih 20-ak dana. Sve je bilo u februaru”, prisjeća se efendija.

Tih dana je počeo i ramazan. Ljudi su željeli da poste, govori nam Idriz, ali nisu imali šta jesti na sehuru, a još manje su imali hrane za iftare. Ali za ramazan se uvijek ponešto nađe.

“Naš redovni ramazanski obrok je bio od bundeve, i ako imamo kukuruznog brašna, samo malo glazure napravimo okolo. Uz to, po jedan krompir, ne čitav, izrežemo kao čorbu”, govori nam Idriz.

No, jednog dana, nastavlja on priču, njegov pozadinac, Ibrahim Rizvić, neustrašiv čovjek, otišao je u Cersku da donese hrane za vojsku, jer su svi civili tada već biti u Konjević Polju i Cerskoj.

“Vojska je bila sretna da bude na liniji ako ima šta jesti taj dan i ako im je porodica otišla na sigurno”, dodaje Idriz efendija.

Pozadinac se vratio navečer. Bio je treći dan ramazana. Idriz i njegovi saborci su naložili vatru u kući u kojoj su boravili, a nakon toga i iftarili. Ibrahim je pokucao na vrata.

“Kao da ga sad gledam. Pita: jeste li me prevarili sa iftarom? Pa dodaje: Ali i ja ću vas prevariti. Bilo mi je žao što će me promašiti njegov iftar, jer je sigurno bolji. Međutim, on je sjeo pored nas. Uzeo neki najlon i raspakovao, i izvadio je jednu pogaču od bijelog brašna. Razmišljao sam da li će je i nama malo dati. On je uzeo tu pogaču i svu je izlomio. Prvo je meni dao komad. Bio sam jako sretan čovjek”, govori nam Idriz.

Bio je i iznenađen. No, tu nije bio kraj njegovoj sreći. Ibrahim je počeo da rovi po stvarima koje je donio, a Idriz je u međuvremenu kazao da se treba praviti čorba za sehur.

“Kaže on meni: efendija, grah je za sehur. On je nekoliko maramica odvezivao i ukazala se šaka graha. Rekao sam da ćemo pripremiti naš standardni hljeb, a on je rekao: pogača je i za sehur. Rekao je: ima još jedna. Bio sam presretan”, govori Idriz, napominjući da je vrhunac njegove sreće bio, kada je jedan čovjek, koji je bio zajedno s njima, ponudio da zapale “pravu cigaru”, jer su do tada pušili orahov list i stabljike duhana.

“Ja sam tada plakao. Za mene je to bio nevjerovatan dan. Da iftarim pogaču, za sehur je grah, plus da zapalim pravu cigaru. Nešto što sam ja smatrao da više ne postoji i da se neće pojaviti”, ispričao nam je Idriz.

Njegova životna drama iz 1993. godine je nastavljena u Konjević Polju, gdje se održavao sastanak vojnih i civilnih starješina. Kada je stigao, saznao je da se i njegova snaha porodila, pa je odlučio da sa bratom daju imena njihovoj djeci. Planirao je svom sinu dati ime Abdulkerim, a brat svom Ikbal.

“Kada smo ustali da učimo ezane, on je uzeo svoj sina, a ja svog. U tom trenutku, otac pita: kakva će to oni dati imena? Majka mu je odgovorila. A on je samo uzdahnuo i kazao: pa zar nijedan neće dati ime Muhamed? Ja sam u tom trenutku svoje dijete na uho zovnuo – Muhamede, na iznenađenje svih nas”, ispričao nam je Idriz.

Zemlja se tresla

Nakon sastanka u Konjević Polju, Idriz i njegovi saborci, obavljajući razne zadatke, nalazili su se u reonu planine Udrč. Navodi da je tokom pješačenja po šumi bio rasterećen, misleći da nema opasnosti. Ali tada se začuo pucanj iz PAT-a. Bio je ranjen.

“Osjetio sam da se sva zemlja stresla. Pao sam, ali nisam osjetio da sam udaren. Imao sam dužu bradu. Snijeg je bio 25 centimetara. Osjetio sam na licu nešto vruće. Vidio sam krv. Krv je tekla. Pogođen sam oko desnog oka. Sjećam se da sam u desnom džepu imao jednu bombu, i bilo mi je na umu da ne pužem na toj strani, da je ne aktiviram”, priča nam efendija, navodeći da je tada pao u komu u kojoj se nalazio 24 dana.

Odveden je prvo u zemunicu koja se nalazila u blizini, a potom u Konjević Polje i Srebrenicu. Sjeća se da je ranjen šestog dana ramazana, a da se na bajram prvi put probudio.

“Bio sam u ratnoj bolnici u Srebrenici, a onda sam prebačen helikopterom. Kasnije sam bio na liječenju u Austriju. Vratio sam se polovinom 1994. godine”, priča nam Idriz.

Kada se vratio, bio je glavni imam za Zvornik, a kasnije i za Teočak. Danas je profesor u Behram-begovoj medresi u Tuzli. Ima suprugu, petero djece i troje unučića.

Ko je pomuzao kravu?

Dok su boravili u Dugoj njivi, Idriz i njegovi saborci su imali i jednu kravu. Zanimljivo je, priča nam ona, na koji način su nabavili tu kravu.

“Jedan naš vezista koji je bio u komandi jednom je kazao: efendija, ima jedan čovjek, doveo moju kravu i sad mi je prodaje za 300 maraka. Rekao sam da mu kaže da će mu platiti, a naravno da neće platiti. Međutim, mi kada god dođemo u štalu do krave, ona bude pomužena. Neko je već pomuzao, a ne možeš nikome ništa reći”, priča nam Idriz.

Kasnije, kako bi mogli nekada da pomuzu kravu i piju mlijeku, Idriz i njegovi saborci su uveli stražu kod štale gdje se krava nalazila.

Pošalji brašna, pa ću svirati

Jedan od saboraca Idriza efendije je znao svirati saz. Svirao je, sjeća se naš sagovornik, i jedne večeri kada su radiovezom razgovarali sa Nijazom Banjanovićem, koji je bio radiovezista.

“Naš vezista je tada rekao: da li bi mogao odsvirati jednu za Radio Zvornik? Sazlija mu je odgovorio: pošalji vreću brašna, ja sam profesionalac, neću da sviram džaba”, ispričao nam je Idriz.


Loading..
loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...
loading...
Na vrh