BiH

Ozren Kebo: Partizanski moral

Kako su principi kreativne krađe djelovali nekada, a kako funkcioniraju danas?

Ozren Kebo - Gracija.ba

Piše: Ozren Kebo

Bio je to nasmrt zajeban moral. Ovo nasmrt čitati doslovno, a ne kao stilsku figuru. Primjer koji ćemo vam sada podastrijeti ima snagu dokaza, jer je živa istina; ko ne vjeruje, taj nek se ne muči i ne čita dalje. Pa ima u našem slavnom novinarstvu toliko istinitog i provjerenog štiva da je nonsens čitati išta što vam pobuđuje sumnju.

Vraćamo se u onaj pretprošli rat. Jedan partizanski odred zaglavio u bosanskoj planini, na samom kraju sela čiji seljani jedva preživljavaju, kao i svi seljani i kao i uvijek u ratu. Ali partizanska glad još je teža. Gladni su ti izmučeni borci – evo je opet – nasmrt. Danima žive o nekoj umlaćenoj tečnosti koja se oficijelno zove čorba, a koja strukturom više podsjeća na steriliziranu vodu nego na ozbiljan ratni obrok. U takvoj situaciji ni rigorozni partizanski moral ne može spriječiti krađu. Ne kriminal, jer ovi nisu pljačkali zbog sticanja nezarađenih materijalnih sredstava, nego baš krađu, jer se kralo iz očaja, da bi se spriječilo kruljenje crijeva i krepavanje od gladi. Tako jednog jutra dođe seljak u komandirovu čergu i požali mu se da mu je neko od partizana ukrao pola kilograma kajmaka, koje je čuvao skrivenog u improviziranom trapu iza kuće. „Ja mislio vi pošteni, kad ono niđe kajmaka…“

E sad slijedi partizanki moral na djelu: komandir i komandant odmah sazivaju smotru. Svi su partizani i sve partizanke u stroju. Kod koga bude pronađen kajmak, taj će bez suđenja biti strijeljan. Da vam odmah odamo tajnu, kajmak je ukrao Munib K., mlad i hrabar partizan, pouzdan drug i pošten pojedinac, istakao se u mnogim bitkama, skojevac još od trideset i neke. Bila su to teška vremena. Tih su godina Bivoljim Brdom harale samoorganizirane milicije i zavisno od prilike, uznemiravale, mučile, ubijale Srbe, Muslimane, Hrvate, sve što bi im došlo pod nož, a nadaleko čuveni hodža Hasan K. svih je pet sinova poslao u komuniste. Da, baš ih je on poslao, ali se pravio mahnit, pa kada ga budni pojedinci upitaju „Šta je ono, hodža, svi ti sinovi nose francuzice“, on kaže: „Ne znam, svega mi, ja niti sam im govorio da ih stave, niti ih mogu dozvati da ih skinu.“ Francuzica je tih godina bila znak prepoznavanja, iskaz ideološke pripadnosti; nosili su je samo najhrabriji članovi KPJ.

I sad jedan takav omladinac, neustrašiv, prkosan i zaslužan, stoji u stroju i čeka da ga razotkriju. Kriv je samo zato što je bio gladan. Sav njegov zločin je tih pola kile kajmaka. Komandir, komandant, zamjenici i pomoćnici, sva ta zapovjedna elita ide od jednog do drugog borca, otvaraju torbake i ruksake, izvrću svaki džep. Kod koga nađu kajmak, hatma mu je.

Red dođe i na Muniba. Otvori ruksak. Izvrni džepove. Sve, sve i taj unutrašnji. Otegle se sekunde ko godine. Sve se tu sastalo. I strah od smrti, i sramota od drugova, i hladnoća koja probija kroz istrunulu uniformu, i briga o tome ko će strašnu vijest saopćiti njegovima… I tako pređoše na sljedećeg partizana. Kajmak nisu našli. Jeste da je od malih nogu neustrašiv, da blagorodna Gubavica, ta hercegovačka Toskana, kako su je zvali, ne pamti hrabrijeg mladića, ali sada umalo nije odapeo od straha. Kada su svi borci pregledani, komesar se okrenu seljaku, koji je tokom pretresa u stopu pratio zapovjednike, i reče mu: „Evo vidiš da nije niko od naših, mi ne otimamo. Nego vas štitimo od takvih koji kradu. Mi smo ti narodna vojska.“

Tako je to bilo 1944. godine. Bila su to vremena u kojima je glava letjela zbog nešto malo ukradenog kamaka. Komunisti su kasnije, kada ih je vlast opila, jer vlast svakog prije ili kasnije opije, i sami ogrezli u krađi, a njihovi lopovski izdanci danas nam izgledaju benigni i zabavni kada ih poredimo s ovim našim velemajstorima krađe i umjetnicima tranzicije. Ovi bi đavolu zjenicu iz oka ukrali. Danas se krade samo na veliko. To nije pitanje stila nego opstanka, jer sitni kradljivci vazda nekako zaglave, a krupni su sistemski zaštićeni. Ni ovo nije stilska figura, nego naša stvarnost.

Ovaj zapis nije napravljen da bi završio jeftinim poentiranjem o starim dobrim vremenima i još boljim komunistima. Nešto nam je drugo na umu. Danas se svi pitaju ima li kraja krađi. Hoćemo li ikada dočekati vremena poštene i odgovorne politike ili smo zauvijek osuđeni na bandite koji sinovima daju kredite, prave kuće od pet miliona i ispravljaju riječne tokove, na tajne račune skreću donacije upućene njihovim napaćenim narodima? I, što je najgore, sve to rade javno; to ne jebe živu silu, oni se ni sekunde ne trude da svoj lopovluk sakriju. Kao što je naš dobri i pošteni Munib onaj kajmak sakrio u fišeklije i tako ga dobro nabio da ga ni komesar ni seljak nisu mogli naći. Sva sreća da je bila zima. Da se ovaj prizor dešavao ljeti, masnoća od kajmaka neminovno bi procurila kroz fišeklije i odala vinovnika.

PS: Rekli smo da nećemo jeftino poentirati, ali samo rekli, izazov je velik, pa evo, nek bolji autori uživaju u otmjenoj misli i ljepoti stila, a mi ćemo na ovom mjestu podleći niskim strastima. Dakle, čovjek onda umalo glavu ne zijani zbog pola kile kajmaka, a danas kradu zgrade, preduzeća, kompletne teritorije i industrije. Uskraćeni smo za fenomen odgovornosti, te etičke kategorije koja bi javne protagoniste obavezivala makar koliko i zakon. Draži nam je jedan nekadašnji dom kulture nego deset današnjih tržnih centara. Dom je pripadao svima, a centar samo vlasniku. I nekolicini političara koji su mu to omogućili. Pošteno!

(Gracija.ba)

 


Loading..
loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...
loading...
Na vrh