BiH

“Vidio sam ubijenog Omera i njegovu suprugu Galibu, koja je ležala potrbuške, pucali su u Almasu koja je bila živa”

Kolektivnoj dženazi u Vlasenici, gdje je na šehidskom mezarju Rakita ukopano 14 žrtava, jučer je prisustvovao i Damir Kičić, koji je kao 12-godišnjak među posljednjim Bošnjacima protjeran iz ovog mjesta u septembru 1992. godine.

Kičiću su ubijeni brat, otac i daidža. Četiri godine starijeg brata Galiba već je ukopao, a jučer je klanjao dženazu-namaz ubijenom daidži Muji Pariću. Njegov otac Munib još uvijek nije pronađen.

U razgovoru za Anadolu Agency (AA), Kičić se prisjetio nemilih događaja koji su se dešavali u noći sa 12. na 13. septembar, a svoja saznanja ranije je podijelio sa inspektorima SIPA-e (Agencija za istrage i zaštitu).

“Te noći završeno je etničko čišćenje Vlasenice koje je počelo u aprilu. Čuli su se pucnji. Ispod moje porodične kuće bila je kuća Džamdžića, u koju su me uvela dvojica muškaraca, kako bih im svijećom osvijetlio prostorije, da bi oni bili sigurni da niko nije preživio. Vidio sam ubijenog Omera Džamdžića i njegovu suprugu Galibu, koja je ležala potrbuške, s tragovima krvi na leđima. Vidio sam i Almasu Dautović, koja je bila ranjena u glavu, ali bila je živa. Čuo sam je kako diše i krklja. U trenutku kada sam joj htio prići, preko mojih leđa, muškarac je pucao u nju i usmrtio ju je”, ispričao je Kičić.

Nakon tog događaja, postalo mu je, kaže svejedno i automatski je počeo odgovarati na pitanja ubica koje su bile u njegovoj pratnji.

“Iz naše su kuće izašli majka i brat, a drugi vojnik je izvan kuće Džamdžića pitao jesam li ja živ, pošto je čuo pucnje. Drugi mu je odgovorio potvrdno. Tada je vojnik koji je bio ispred kuće rekao da je stiglo auto i da ulazimo. Poslušali smo naredbu i ušli smo, a majka mi je šapnula da nikom ne govorim šta sam vidio. Nismo imali pojma gdje nas voze, ali nakon nekog vremena rekli su nam da izlazimo iz vozila. Stigli smo pred zloglasni logor Sušicu i tamo smo zatekli daidžu Muju, koji je odveden 6. septembra i Almira Dautovića, sina ubijene Almase, koji me pitao znam li šta je s njegovom majkom. Nisam imao snage odgovoriti na njegovo pitanje”, navodi Kičić, dodajući da je svako ko je odbio poći u logor, ubijen na kućnom pragu, uključujući i tetku njegovog oca Muniba.

Tokom noći koje je proveo s nekim članovima porodice u Sušici, u njegovoj se glavi, kaže, rojilo bezbroj pitanja: hoće li preživjeti, da li će ga boljeti ako ga budu tukli, šta ako bude morao gledati kako ubijaju nekog njegovog…

“Narednog dana, popodne, došao je autobus i majka i ja dobili smo naredbu da ulazimo. Ona nije htjela ostaviti sina, mog brata Galiba, ali ju je daidža Mujo uvjeravao da će se on brinuti o njemu. Ušli smo u autobus i vozili su nas prema Kladnju. Tada su nas izveli iz autobusa, a onda ponovo vratili. Ostavili su nas između Tišća i Šekovića, na liniji razgraničenja. Bilo je tu žena s bebama, djece, nena… Kroz noć smo išli oko kilometar, a onda smo se dogovorili da se sakrijemo i prenoćimo u šumi. Kada je svanulo, moj vršnjak Nedim Salaharević, Esmir Mehanović i ja krenuli smo istraživati teren. Ranije smo čuli da su borci Armije Republike Bosne i Hercegovine rušili stabla, kako bi pravili barikade. Našli smo tri oborena stabla i vjerovali smo da smo na dobrom putu ka našoj teritoriji. Krenuli smo zajedno sa ostalima, ali smo vidjeli žice i najlonske konopce. Shvatili smo da smo upali u minsko polje”, prepričava nemile doživljale Kičić, dodajući da su njih trojica pomagali starijim ženama da se ne spletu o končiće koje su svaki čas mogli aktivirati mine i prouzrokovati tragediju.

Kada se grupa pojavila u Stariću, a kasnije i u Kladnju, niko nije mogao vjerovati da su stigli živi. U prvi mah, sjeća se Kičić, i vojnici Armije RBiH bili su zbunjeni, jer prije njih, niko nikad tim putem nije prošao.

“Majka i ja preživjeli smo rat. Godine 2013. otišao sam da živim u Beč, ali svog se identiteta ne mogu i ne želim odreći. Moja kćerka ima četiri i pol godine i već sam je dovodio u Vlasenicu, ali ona je još uvijek mala da bi shvatila neke stvari. No, sve ću joj ispričati kada bude dovoljno odrasla da razumije, jer u Austriji ne može naučiti skoro ništa o historiji BiH. Mi preživjele žrtve znamo šta je istina i kakva je historija”, rekao je Kičić na kraju razgovora za AA, dodajući da su dvojica vojnika i danas živa, a njihova je imena rekao istražiteljima.

Jedan od njih, ističe Kičić, još uvijek stanuje u Vlasenici, dok je drugi u Istočnom Sarajevu.

(Anadolu Agency)


Loading..
loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...
loading...
Na vrh