BiH

Mithat Hajdarpašić, kolekcionar iz Banja Luke: Starine mu milije od svega novog

Mithat Hajdarpašić, zvani Mitko, kolekcionar iz Banja Luke, za nepunih deset godina bavljenja ovim hobijem uspio je svoj restoran u naselju Novoselija pretvoriti u muzej.

Mithat Hajdarpasić - Andolija

Stari automobili, motori, bicikli, muzički instrumenti, televizori, radio aparati, posuđe, pegle, novac, razni alati samo su dio Hajdarpašićeve kolekcije koja upotpunjuje ambijent u restoranu “Slap” u kojem su postolja za stolove dijelovi starih mašina za šivanje, dok ograde krase drveni točkovi.

Sve je počelo zbog ljubavi prema motorima kada je ovaj bivši takmičar na kružnim moto-trkama naišao na stari motor, kupio ga i restaurirao. Uvijek je kaže bio naklonjen starim stvarima, ali nije imao ni vremena ni prostora da se posveti kolekcionarstvu. Kada je započeo posao sa restoranom obzirom da se radilo o velikom prostoru koji je bilo teško ukrasiti, kupio je nekoliko starih radio aparata, pa su mu se svidjeli i mnogi drugi predmeti, naročito bakarno posuđe.

– Malo po malo čovjek i ne osjeti da je zaglavio u tom svemu. Sve što je staro, nas je privlačilo od auta, motora, bicikala, suđa, alatki – ispričao je Hajdarpašić za Anadolu Agency (AA).

Na pitanje da li je ostalo nešto što bi baš želio imati, prvo je odgovorio: baš i ne, ali se odmah predomislio.

– Što kažu gosti imamo za svačiju dušu po nešto. Volio bih imati neki stari džuboks, da mi ga je naći da ga restauriram, ali baš oni prvi što su bili, najprimitivniji bez digitale, nego čisto mehanički – kazao je on i dodao da je to teško pronaći, jer ih na ovim prostorima nije bilo puno.

Današnja kolekcija zahtijevala je mnogo i novca i vremena za restauraciju, ali taj posao bio mu je lakši je ima razumijevanje porodice, četvoro djece i supruge koja dijeli njegovu ljubav prema starinama.

Najveći dio kolekcije potiče sa prostora bivše Jugoslavije, obilazili su kaže buvljake na ovom prostoru, naročito u Sarajevu. Osim domaćih terena mnogo predmeta je kupio i u Švajcarskoj gdje mu žive brat i sestra, pa je u prilici da pod povoljnijim uslovima pronađe predmete kakvih kod nas nije ni bilo, kao što su stare vage, sijačice i slično. Kada ode kod brata i sestre nude mu da ga vode u elitne restorane, da mu kupe šta mu god treba novo, ali Mitko ih odbija jer mu je kaže restorana preko glave, a u prodavnicama starina uživa.

Dosta predmeta donijeli su mu i gosti restorana, neki prodaju, a drugi se oduševe kolekcijom pa mu poklone stvari koje ima smetaju kod kuće.

Priča da o tome koliko da kolekcionarstvo i restauracije čine srećnim najbolje govori podatak da često ne može spavati dok ne osposobi neki predmet koji je prethodno nabavio.

Na pitanje da li sve što je skupi – radi, objašnjava da su u funkciji i motori koji nisu lakirani i restauirani.

– Prvo ga upalim da proradi, mehanički riješim i onda rastavljam na niklovanje poliranje lakiranje ili šta već treba – istakao je.

Kada je vozni park u pitanju najponosniji je na takozvani “Hitlerov mercedes”.

– Ta linija je izašla 1936. godine, moj je iz 1950. godina, ali su pauzirali poslije rata, a toliko su imali nagomilanih dijelova da su ih sklapali sve do 1954. godine – kaže on. Iako ima i motocikle iz 1939. godine, sa navedenim mercedesima se kaže “zarazio” pa ima crni, bijeli i još jednog kojeg tek treba restaurirati.

Imaju priča sve osnovne linije mercedesa, kako su izlazile 170,180, 190, 200, 250, a i on i supruga ih voze sa uživancijom. Ne zna koji je od predmeta koje posjeduje najstariji, među starijim su novčanice, fotoaparati, a za mnoge alate ni ne zna iz kojeg su perioda.

– Imam suđa starog 400 do 500 godina, imam nož jedan srebrni koji su procijenili da bi trebao biti 450 godina star obzirom na ukrase i detalje, mislim da je on najstariji – kazao je Hajdarpašić.

Nismo imali priliku da vidimo ovaj nož jer ga nije izložio u restoranu. Obzirom na veličinu kolekcije pitali smo Hajdarpašića da li pretpostavlja kolika je vrijednost.

– Nisam trgovac, ja sam sakupljač, tako da za mene ima puno veću vrijednost nego za bilo koga drugog. Ja to volim, istinsku trgovinsku vrijednost ne znam, niti mogu prodati nešto od toga, jedino ako imam duplo pa vidim da je nekom baš stalo, mogu pokloniti ali prodati ne. Ne računam vrijednost, lupa raja neke cifre, ali mislim da nije to baš ni toliko vrijedno koliko raja priča – iskren je Mitko.

Na pitanje šta pričaju, kaže “nebuloze”, da na primjer za najstarijeg mercedesa može dobiti novi kojeg god poželi.

– Ima vrijednost, ali nije baš tako. Nije to ni blizu tih priča – kaže on.

Gosti restorana priča različito reaguju. Iako je većina onih koji se oduševe kolekcijom starina, ima i onih koji kažu “nakupio starog smeća”.

– Stranci su najinteresantniji i najviše vide tu vrijednost. Oni dođu detaljišu i slikaju, klavir otvore i slikaju ga po dva sata, naprave 1.000 fotografija na jednom klaviru – priča on.

Obzirom da ovaj restoran posjećuje puno stranaca, prijatelja ljudi sa ovih prostora koji žive u inostranstvu, prisjetio se prilike kada je došao jedan Italijan i ugledao Piaggio APN.

– To je onaj na tri točka, što sa njima razvoze pice po Italiji. To je bio njihov nacionalni auto i poslije rata nisu imali drugih. Kad je ušao i kada je vidio tog APN-a on je bukvalno pao na koljena i samo je vikao: APN, APN. Bio je izgubljen. Ja sam se prepao, šta mu se desilo – kazao je on i dodao da mu je u kasnijem razgovoru taj gost ispričao da je odrastao vozeći se u APN-u, jer ga je imao njegov pokojni otac.

O planovima za budućnost ne razmišlja, trenutno je prebukiran, a u restoranu je izložen samo dio kolekcije, jer mnogo toga čuva u podrumu i na tavanu. Planirao je praviti apartmane pa je sakupio dosta starog namještaja, a priča da smo lustera ima 50 koje nema gdje da izloži. Nada se da će se bar jedno o njegovih četvoro djece više “zagrijati” za kolekcionarstvo.

– Nismo svi isti i bilo bi glupo kada bi smo svi voljeli stare stvari – kaže on.

Ovaj zaljubljenik u motore i stare predmete u Banjaluci je poznat i po izradi trotočkaša – trajkova, koje prodaje i iznajmljuje.

Obzirom da je mnogo putovao i gledao ova vozila poželio je i sam da napravi jedan. U Švajcarskoj je u tvornici tajkova nakupovao dijelove za koje je mislio da ih ne može napraviti kao što su instrument tabla, farovi, guvernala…

Zahvalan je kaže vlasniku tvornice koji ga je iziritirao upozorenjem da dobro razmisli hoće li kupiti dijelove vrijedne 10.000 franaka obzirom da mu neće vratiti novac, a da ne vjeruje da će Hajdarpašić napraviti trajk. Kaže da ga je to toliko iznerviralo da ga je zapravo moralisalo da uspije, pa je prvi trajk napravio bez tih dijelova koje je kupio. Kasnije je taj Švajcarac njegovom prijatelju platio put da dođe u Banjaluku i snimi što više taj trajk jer nije rađen po knjizi, a imao je i tehnička rješenja koja su trebala tvornici u Švajcarskoj, kao što je nosač blatobrana. Sada pravi jedan trajk godišnje. Mogao bi i više, ali nema potrebe.

– Ljubav i volja urade sve – kaže Mithat Hajdrapašić.


Loading..
loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...
loading...
Na vrh