BiH

Jasminka Šahinagić: Kako sam nakon gubitka djeteta nastavila sa životom…

MOJA TRI ŽIVOTA

Jasminka Šahinagić - Azramag.ba

Nisu to obične priče…, one govore o jakim ženama koje su sakupile snage da stoički i s osmijehom na licu pobijede najveće životne nedaće. Među njima je i Jasminka Šahinagić, a ovo je priča o ‘njena tri života, piše “Azramag“.

Ove godine drogerija dm obilježava 10 godina poslovanja na tržištu Bosne i Hercegovine. Kako je u centru poslovne filozofije ove kompanije čovjek, dm je povodom jubileja pripremio brojne aktivnosti za kupce i za zaposlenike. Sve aktivnosti realiziraju se pod novim komunikacijskim sloganom “Jer sve smo to MI” čime se javnost želi podstaći na osjećaj zajedništva, ljubavi i podrške.

A u novim dm spotovima koji se emitiraju na televizijskim stanicama pojavljuju se stvarne osobe – ne glumci. Te osobe su za potrebe kampanje angažirane da ispričaju svoju životnu priču i da odgovore na pitanje ko su to oni, odnosno ko su ljudi koji njih čine onakvima kakvi jesu.

No, nisu to obične priče…, govore o jakim ženama koje su sakupile snage da stoički i s osmijehom na licu pobijede najveće životne nedaće. U konkurenciji od 20 žena koje su svoje životne priče nesebično podijelile, čelnim ljudima dm-a najviše su se dopale dvije priče naših sugrađanki. Jednu priča Aida Čorbadžić, a drugu Jasminka Šahinagić.

Jedna je otišla, doći će druga

Na naše pitanje kako i čime je osvojila produkciju iz Beča, te je baš ona izabrana da snimi spot za veliku kompaniju poput dm-a, Jasminka nam je odgovorila isto onako kao i produkciji. Ispričala nam je svoju priču, koju je nazvala „Moja tri života”…Ovo je odlomak njenog prvog dijela….

/„A onda je izvode i odvode. Ona prelijepa, sretna, sva u bijelom. Ja tužna i bolna. Htjela sam da vičem, da kleknem, da ih molim. Molim Vas nemojte, još mi je ostavite, ima u nama života, ima još zajedničkih dana. Nemojte majci uzimati najljepši pogled, nemojte joj uzimati rosu jutarnju, ne uzimajte dah što diše… Ali nisam, ona je otišla a ja sam ostala sa pola života” (14. Mart 1992.)”…/

I sama je bila tek zakoračila u punoljetstvo kada se zaljubila i rodila svoju prvu kćerku Dženanu. Kaže da su odrastale zajedno. Bila je dijete, koje je sad imalo svoje dijete. Godine su se nizale, a Jasminka i njena kćerka Dženana učile su jedna od druge. Kada ih je prošlo 20, Dženana se zaljubila i odlučila je da se uda. Koliko god da je bila sretna zbog toga što je njena kćerka pronašla svoju sreću, Jasminka se nadala da će se predomisliti u posljednji čas i ostati s njom.

– Ona je vesele naravi i mislila sam predomislit će se, neće otići, ali, ipak je otišla. Majka nikad nije spremna za odlazak djeteta. I tada sam, nekako, znala da ću roditi drugu kćerku. Mislila sam: „Jedna je otišla, sad će doći druga” – priča nam Jasminka, koju osjećaj nije prevario.

Dvadeset godina nakon rođenja prve kćerke, ponovo je bila u drugom stanju. Bilo je to pravo malo čudo, tim više što je imala težu operaciju nakon koje su joj ljekari rekli da ima samo 10 posto šanse da ponovo ostane u drugom stanju. Ali, na kraju svojih ‘30-ih i na početku rata 1992. godine, Jasminka je svojim drugim stanjem prkosila i lošim ljekarskim procjenama i ratu, gladi i granatama.
jasminka1-683x1024

Mrvica od dva kilograma

/„Ja sam znala da će doći, ja sam jedina znala i osjetila da je djevojčica. Kada sam je razmotala i ugledala mrvicu od dva kilograma, uhvatila me panika. Ne, ne mogu ja ovo, ne mogu ja ovo. Ali strahovi su jedno, a život drugo. Bog vam je podario novi život, stavio ga na vaše srce, spustio na ruke. Ponijela sam ja moju mrvicu kući. Život mila jeste borba, ali ja ću se za svaki dan tvog života boriti. I jesam. I jesam” (25. septembar 1992.)”/.

Čitav svoj radni vijek provela je u Crvenom krstu BiH i zato je imala veliku mogućnost da, nakon poroda, izađe iz opkoljenog Sarajeva, ali takva misao nikada joj nije ni padala na pamet.

– Svi moji bili su u Sarajevu, ne bih ih mogla sve ostaviti i otići. Kad sam Almu iznijela iz bolnice, nisam imala ništa, nije bilo benkica, pelena, hape da ne spominjem. Život zna biti ironičan. Kada sam rodila prvu kćerku, nisam ništa znala od odgoju, ali sam imala sve što je bebi trebalo. Sada sam sve znala šta treba i kako, ali nisam imala ništa počev od osnovnih stvari koje bebi trebaju – prisjeća se Jasminka i čak i o ratnom vremenu priča s osmijehom na licu.

Tri mjeseca nakon što je na svijet donijela Almu, koja je danas izrasla u pravu crnooku ljepoticu, Jasminkina prva kćerka je također postala mama. Na svijet je donijela zdravog dječaka, a Jasminka prvi put postala nana. Alma je imala samo tri mjeseca i već je bila tetka.

– Kuća je odjednom bila puna djece, a oko nas rat i puca se na sve strane. Ali, djeca su se rađala i majke su bile majke, čineći sve da ih odhrane.
Jasminkina najveća podrška u životu uvijek je bila njena dvije godine starija sestra Emina. Čak joj je i posvetila pjesmu u kojoj jedan dio kaže: „I samo te molim, Bože, kada je pozoveš da krene, pozovi prvo mene”…

Tako blisku vezu sa sestrom i nekoga ko će joj baš uvijek biti prijatelj željela je podariti i svojoj Almi. Dvije godine nakon njenog rođenja i već u ‘40-im, Jasminka je bila ponovo trudna.

Uvijek je čekam

– Moja Dženana uvijek je bila sama. Kad odgajate, onda i razmazite. Naučite da svijet postoji samo zbog tog jednog djeteta, jer jedno je. Ja sam tokom čitavog svog života imala sestru i znam šta to znači. A moja Alma je imala Dženanu, ali je Dženana bila puno starija i već udata, tako da sam sebi odmah rekla da ću Almi roditi sestru koja će joj biti bliža godinama, samo da ne bi bila sama. Znala sam da nosim curicu – prisjeća se naša sagovornica.

(„Kažu, nije se moglo ništa učiniti. Kako nije… Zašto niste pustili majku da učini, da je držim za rukicu, da joj udišem život i pričam joj o sestrama. Da je molim da se bori i da ću se i ja boriti za svaki dan njenog života.
Možda sam joj u toj hladnoj mračnoj sobi trebala da osjeti da je voljena, da me osjeti pored sebe. Jedan se mali život ugasio a majke nije bilo pored nje da je zagrli, utopli i da je umije suzama. (21. juni 1994.)”

Nažalost, u osmom mjesecu trudnoća se iskomplicirala. Ljekari su se borili za bebin ili za majkin život.

– Bilo je strašno teško i iscrpljujuće, ili ja ili beba, govorili su. Svi su rekli da treba spasiti majku. Ali oni su uspjeli spasiti i bebu. Sjećam se da kad sam se porodila i pogledala je, imala je divnu crnu kosicu. Izgledala je kao mala dama koja se sredila za izlazak u svijet. Poslije, kad sam se probudila usred noći, ustala sam i otišla da je tražim.

Vidjela sam u inkubatoru jednu bebu i otišla sam do sestre, koja mi je odmah rekla da se vratim nazad, sumnjičavo me propitujući: „Zar mi ništa doktor nije rekao?” Ona mi nije ništa htjela reći. Sljedećeg jutra došao je doktor i rekao da je moja beba umrla i da se ništa nije moglo učiniti. Otpuštena sam iz bolnice dva dana poslije i došla sam kući, još nesvjesna svega što mi se desilo.

A onda, dva dana kasnije dolazi babica da obiđe bebu. Tada sam prvi put i pogledala svoj otpusni list na kojem je pisalo da sam rodila živo dijete. Kako neko može dobiti nalog da dođe ako bebe nema? Ali to se tako desilo, rekli su da je greška bila na otpusnom listu i da je beba sigurno umrla.

Vraćala se u bolnicu, ali nikada ništa više nije saznala. Život voli hrabre, a Jasminka se uvijek trudila da bude hrabra. Kada bi bol nadjačao njenu hrabrost, pisala bi poeziju i svoje emocije ostavljala na papiru. Jednog dana će, nada se, objaviti i knjigu poezije. Njene brojne prijatelje to bi učinilo neizmjerno sretnim.

– Naravno, napisala sam pjesmu svojoj izgubljenoj bebi, koja kaže da tražim jedan cvijet koji samo procvjeta i uvene i ja ću znati da je pod tim cvijetom ona. I onda kažem da lažem, da ja nju čekam, da se nadam i da čekam… Kroz glavu mi je prošlo milion scenarija, da je bila bolesna, da su je evakuirali iz Sarajeva, da su joj se papiri zagubili… Pa opet mislim, ako je usvojena, već je narasla i morala bi doći da traži svoje roditelje. U podsvijesti je uvijek čekam… i to je ono što me drži.
jasminka2-1024x951
Godine ne zaustavljaju tok

Uprkos neugodnim iznenađenjima koje joj je život znao prirediti i njenim načinom da se svaki problem porazi, produkcija iz kompanije „dm” imala je još razloga da naša sugrađanka bude „stvarna” osoba koja će pričati svoju priču. Čitav svoj životni vijek posvetila je radu u Crvenom krstu, pomažući drugima, višestruki je dobrovoljni davalac krvi, a kada se prije četiri godine penzionirala, osnovala je Udruženje za pomoć osobama treće dobi „Rijeka”.
– U penziju sam otišla u septembru 2012. godine. I prije nego što sam otišla, znala sam da ću nešto raditi. Shvatila sam da bi bilo dobro da to bude jedna organizacija u kojoj bi se potaknule naše godine, od 55, pa naviše, da tim osobama pronađemo sadržaje, kreativne i rekreativne mogućnosti, planinarenja, putovanja… Nije to finansijski nemoguće.

Bilo je onih koji su shvatili šta želim i podržali su me u mom naumu. Udruženje „Rijeka” djeluje pod sloganom: „Ne dozvolimo da nam godine zaustave tok”. Jer, mi od rođenja putujemo, ne stajemo, odrastamo, udajmo se, odgajamo djecu, radimo, brinemo se o roditeljima i odjednom dođete u neke godine i prestanete sa svim. Nismo to mi, treba nastaviti i pronaći nešto.

Dobro je što se otvaraju centri za aktivno starenje, ali je nama cilj da ljude mnogo ranije natjeramo da pronađu neki sadržaj koji bi ih mogao zanimati. Jer ako dođete do 65. godine i tada nađete neki sadržaj, već ste tu bitku izgubili. Ali, kada sa 50 godina počnete da se zanimate za nešto, pa se time bavite nekih sedam ili osam godina, onda je to sasvim druga priča. A koliko tek to doprinosi psiho-fizičkom zdravlju – priča nam Jasminka, poučena vlastitim iskustvom.

U 65. godini je života i živi ga punim plućima. Njena energija zadivila bi čak i dvadesetogodišnjake. Osim u Udruženju „Rijeka”, Jasminka je poželjela i da pjeva u horu, pa se učlanila u KUD „Željezničar”. Godinu kasnije ponudili su joj da vodi KUD. Prihvatila je i ovaj izazov.

– Treba kreirati prilike i prihvatati ih, bez obzira na godine. Ako mogu i na koga utjecati, željela bih da kažem da u ovim godinama ne trebamo biti teret našoj djeci. Jesmo ih odgajali, radili za njih, ulagali u njih, a sada, kada zajedno treba da uživamo u svemu tome, mi padamo na postelju, postajemo inertni i ništa nas ne zanima. Sve se to lako da promijeniti, samo treba izaći iz kuće. Ko bi rekao da ću ja u ovim godinama snimati kampanju za dm? Ali, vidite da je sve moguće – optimistično će naša sagovornica kojoj će, vjerujemo, život servirati nove avanture.


Loading..
loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...
loading...
Na vrh