BiH

Kovač Đuro Milanović iz Mrkonjić Grada: I dugine boje su važne za nastanak dobre kose

Da za prave majstore uvijek ima posla dokaz je Đuro Milanović, kovač iz Mrkonjić Grada, koji u svojoj radionici zapošljava dvojicu radnika i traži trećeg.

Đuro Milanović - Faktor.ba

Milanović i njegovi radnici prave oko 300 različitih artikala uglavnom za poljoprivredu i šumarstvo, često popravljaju alate za građevinarstvo, a Milanoviću nije strana ni izrada namještaja i kovanih ograda, piše “Anadolu Agency”.

U vrijeme posjete ekipe Anadolu Agency (AA) u ovoj radnji svi su bili posvećeni izradi konjskih potkovica za koje Milanović kaže da su “alfa i omega” kovačkog zanata.

Starih zanata sve manje

– Nema nas trojica u Bosni i Hercegovini koji to radimo i mislim da nas neće biti još dugo – priča Milanović i dodaje kako su njegovo tržište osim BiH i zemlje regiona, Srbija i Hrvatska.

O izumiranju starog zanata, kaže ovaj majstor, najbolje govori činjenica da je nekada u Mrkonjić Gradu gorilo oko 50 kovačkih vatri.

– Neko je imao po dvije vatre, neko jednu, a sad nas je ostalo samo trojica u Mrkonjiću – kaže Đuro.

Majstori u Mrkonjić Gradu najpoznatiji su po izradi kosa, varcarki koje su ime dobile po nazivu ovog grada u tursko doba – Varcar Vakuf.

– Mrkonjić ima jako dugu tradiciju pri izradi kosa, inače, zanatski je kraj bio ne samo po kosama, ali kosa je između ostalog prvijenac Mrkonjić Grada i po tome je čuvena. Ovo sve što se kuje, još se kuje u Mrkonjić Gradu i malo gdje u bivšoj Jugoslaviji – kaže Đuro Milanović.

Kosa kovanica je specifičan proizvod, služi za košenje trave, a pravi se od posebnog matrijala koji se proizvodi u Austriji. To je, kaže, osnovni preduslov da bi se napravila dobra kosa. Izrada ima više operacija: potezanje, pećenje, noženje, pa razbijanje, tanjenje, rubljenje, zavrtanje peta i čišćenje.

– Kosa mora biti čista i bijela kao snijeg, da bi prije samog kaljenja mogli pratiti njene boje. Prije samog kaljenja završna operacija je upisivanje imena i prezimena i godine proizvodnje. To je vrlo bitno, pošto danas ima mnogo piraterije i uvijek je bilo, pa ljudi podvaljuju – rekao je Milanović.

Kaže da je primjetio na sajmu u Novom Sadu, u Sarajevu i u drugim gradovima da prodavači tvrde da su kose koje prodaju napravljenje u Mrkonjić Gradu.

– A, ni vidjelo nije mrkonjićke kovanice. Tu ćemo morati malo posavjetovati se kako da još bolje zaštitimo svoj proizvod, počeli su štancati čak i imena -rekao je on.

Lažnih kovača svuda ima

Prepričao je kako je na pijaci u Banjoj Luci pronašao čovjeka koji je tvrdio da je kose koje prodaje napravio Ibrahim Krivdić, mrkonjićki majstor, koji je umro prije više od 30 godina.

– Pitam ga kako je Ibrahim, kaže dobro je, eno ga radi – prepričao je Milanović i dodao da tog čovjeka više nikada nije vidio nakon što ga je “izružio”. Objašnjava da osim odabira materijala, pravu kosu mora vješt majstor iskovati.

– Ne smije pregoriti, a ne smije se ledena raditi, jer pući se. Naravno, dolazi zadnje kaljenje kose. Mora biti tačna temperatura grijanja kose, jednako ugrijana – kaže Milanović.

Receptura za kal se čuva u tajnosti, a majstori, prema njegovim riječima, tu tajnu često čuvaju i od svojih radnika. Otkrio nam je samo da je jedan od sastojaka medvjeđe salo.

– Kada se ubije medvjed negdje, mi to dočujemo, kanta sala svake godine se prikupi i ostali derivati koji se dodaju, tako da ne mogu vam reći šta je – kaže on.

Pri “otpuštanju kose” objašnjava da postoji čitav spektar boja koje kriju svoju tajnu.

– Te dugine boje su ta tajna, a majstori koji to rade, mi Mrkonjčani, mi tu i nešto znamo, dok laici vide samo dugu i ništa joj ne zna očitati. Mi pratimo vremenski period, kretanje tih duginih boja, a između ostalog mora se tačno znati da li je vedar dan – priča ovaj majstor.

Tajne dobrog majstora

Vremenske prilike utiču na kosu, kaže “zna se čak i oblak oslikati na njoj”. Prije su, dodaje, kovačke radnje bile male, tamne, sa malim prozorom da zimi ne bude hladno. Nije bilo dovoljno svjetlosti i morao je biti vedar dan da bi mogao pratiti spektar duginih boja.

– Kako se ponašaju, kako ide jedna ispod druge, kako skače boja, kako crvena boja poteže ljubičastu i tako dalje, a to su sve prepletene boje koje moraš da pratiš i uz dugotrajno iskustvo da naučiš – kaže Đuro.

Tajne zanata Đuri Milanoviću, koji je inače profesor fizičke kulture, otkrio je otac. Imao je priliku da radi u školi, ali “škola, kakva je danas, nije za njega”.

– Jednostavno, rođen sam u kovačiji i dan-danas kad odem na more pa se vratim, ne odem nigdje ni u kuću, ni kafanu, niti bilo gdje, prvo uđem u radnju i udahnem taj miris kovačije. Kovačija je u mom genetskom kodu -kaže Đuro.

Na pitanje ima li zarade, kroz smijeh odgovara – Zarada je relativna stvar, mene lično ne zanima. Imam dovoljno da mogu živjeti do kraja života da ništa ne radim, a ovo radim iz ljubavi, svako jutro s radnicima u sedam, oni odu u četiri kući, a ja ostanem do devet, deset, 11 sati naveče i non-stop radim, jer to me ispunjava.


Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...
loading...
Loading..
Na vrh