i mogućnost otvaranja “novog fronta na Balkanu kako bi se odvratilo od rata u Ukrajini”.
Karčić započinje svoju analizu za Foreign Policy podsječajući da je 1995. godine vojna intervencija pod vodstvom SAD-a okončala je troipogodišnji rat u Bosni i da su SAD, zajedno sa Evropskom unijom, uložile velika sredstva u izgradnju mira.
“Sada proruski akteri prijete da će uništiti budućnost zemlje u zapadnim institucijama spriječavanjem njenog pristupanja NATO-u”, navodi on, te podsjeća na izjave ruskog ambasadora u BiH, koji je ranije ovog mjeseca iznio je “prikrivenu prijetnju” zemlji u slučaju da odluči da nastavi sa članstvom u NATO-u.
“Prozor mogućnosti za Sjedinjene Države i NATO da djeluju i požele dobrodošlicu Bosni u savezu još uvijek je otvoren, ali možda počinje da se zatvara. Uslijed rata u Ukrajini, vrijeme je da se iskoristi zamah i proširi NATO na Bosnu”, ističe Karčić.
“Neophodnost sticanja bezbjednosnog kišobrana”
Karčić navodi da je, nakon završetka rata u BiH, upravo misija pod vodstvom NATO-a je uspješno implementirala vojne aspekte Dejtonskog sporazuma od kraja 1995. do 2004. godine.
“Snaga od 60.000 vojnika bila je glavni razlog zašto se zemlja nije vratila u sukob. U stvari, NATO je generalno zaslužan za osiguranje prijeko potrebne sigurnosti u poslijeratnoj Bosni”, navodi on.
Ističe da su već decenijama pridruživanje EU i NATO-u su glavni strateški ciljevi zemlje, “iako je NATO neuporedivo važniji”.
“Nedavna historija zemlje, obiljžena unutrašnjim otcepljenjem i vanjskim mješanjem susjedne Srbije i Hrvatske 1990-ih, stalni je podsjetnik na neophodnost sticanja bezbjednosnog kišobrana”, podcrtao je.
Odluka BiH o članstvu u NATO-u jasno je iznesena 2005. godine kada je usvojen Zakon o odbrani. Član 84. ovog zakona navodi da će sve institucije na državnom nivou, uključujući Predsjedništvo, državnu vladu i parlament na državnom nivou, raditi na postizanju punopravnog članstva u NATO-u.
“Podrivajući funkcionisanje Bosne, međutim, anti-NATO snage rade na tome da osiguraju da zemlja ostane krhka i da ne ispuni uslove za punopravno članstvo u savezu. U ovoj misiji sabotaže pomaže im politički sistem zemlje – jedan od najsloženijih na svijetu, za manje od 3 miliona stanovnika”, navodi on.
Politički sistem koji “spriječava promjene”
Karčić zatim opisuje politički sitem u BiH sa više nivoa vlasti i mogućnostima veta koji su rezultat složenog sporazuma o podjeli vlasti, a koji sada “ometaju efikasno donošenje odluka”.
“Za zemlju sa rapidnim opadanjem broja stanovnika, Bosna ima izvanredan broj političara: tri predsjednika, 14 parlamenata, više od 130 ministara i najmanje 70 političkih stranaka”, navodi on, te dodaje da je zbog ovakvog sistema potrebno više mjeseci da se formiraju vlade na različitim nivoima širom zemlje.
“Oko 10 glavnih političkih partija u zemlji istovremeno je na vlasti i u opoziciji na različitim nivoima vlasti. Ovo, zajedno sa etnički zasnovanom politikom i mogućnostima veta, efektivno spriječava promjene”, zaključio je.
“Bosna se suočila sa institucionalnim zastojem, secesionizmom, raširenom korupcijom i vanjskim miješanjem u ono što se pokazalo kao deceniju i po produžene nestabilnosti”, ističe Karčić i dodaje kako je rezultat toga da veliki broj građana traži bolju budućnost u drugim zemljama.
“Prozapadni kurs BiH upitan”
Karčić navodi da su uoči izbora prošlog oktobra brojne političke stranke predstavljale sebe kao “reformističke”, obećavajući velike promjene u zemlji u kojoj dominiraju etničke pripadnosti. Kada je nova vlada na državnom nivou konačno formirana krajem januara, međunarodne diplomate sa sjedištem u Sarajevu pozdravile su to kao znak prijeko potrebne promjene, ambasada SAD-a je izrazila svoju podršku i ponudila pomoć u “reformama potrebnim za euroatlantske integracije BiH”, a i EU je izrazila entuzijazam.
Međutim, on upozorava da su pozitivne promjene i prozapadni kurs zemlje sada upitan.
“Na državnom nivou, dvije tvrdolinijaške stranke koje su dominirale politikom zemlje ostaju na vlasti: Savez nezavisnih socijaldemokrata bosanskih Srba (SNSD) i Hrvatska demokratska zajednica (HDZ). Koalicioni dokument potpisan prije nego što je nova vlada stupila na dužnost zloslutno je izostavio cilj Bosne da se pridruži NATO-u. Pominje se ambicija zemlje da se pridruži EU, ali ne i vojnom savezu”, navodi Karčić.
Objašnjava da se u entitetu Republici Srpskoj pojavila jaka anti-NATO struja, što nije bio slučaj do 2004. Godine, kada je su vojnici NATO-a bili prisutni.
“Odvraćanje Amerikanaca od Balkana – i odlazak američkih trupa nakon ratova u Afganistanu i Iraku – ostavili su vakuum moći u zemlji. Ispostavilo se da nova snaga u Bosni predvođena EU nije ništa više od papirnatog tigra”, zaključio je.
Karčić podsjeća da je bivši član Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović još 2009. godine zagovarao pristupanje BiH NATO savezu. Sada je Milorad Dodik, lider stranke koje je Radmanović član, upravo na čelu anti-NATO struje u zemlji.
“Nekada socijaldemokrata kojeg je hvalila bivša američka državna sekretarka Madeleine Albright, Dodik je na vlasti od 2006. godine i učvrstio se kao dominantna ličnost u Republici Srpskoj. Posljednjih 17 godina marljivo je radio na potkopavanju institucija na državnom nivou u BiH. Kao odgovor, Sjedinjene Države su uvele sankcije Dodiku 2017. godine, ali bez efekta. Ciljane sankcije Ujedinjenog Kraljevstva prošle godine bile su slično nedjelotvorne”, navodi on.
“Dodik provocira Zapad bez posljedica”
“Dodik je godinama gajio bliske veze sa Moskvom. Podržao je rusku invaziju na Ukrajinu i posjetio je predsjednika Vladimira Putina dva puta prošle godine. Dodik se pozicionirao kao najodaniji saveznik ruskog predsjednika u ovom dijelu Evrope”, ističe Karčić i dodaje kako je početkom januara Dodik čak i odlikovao Putina najvišom medaljom Republike Srpske.
Karčić ističe da Dodik provocira Zapad “bez ikakvih posljedica” i da je njegova proruska politika u potpunosti vidljiva.
Također navodi da je Dodik, nakon što su ministri odbrane NATO-a sredinom februara obećali da će pojačati podršku BiH, Gruziji i Moldaviji, bio protiv ove pomoći.
A dok se Ukrajina pripremala za obilježavanje prve godišnjice ruske invazije, predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske i Dodikov saveznik Nenad Stevandić boravio je u službenoj posjeti Moskvi.
Karčić se zatim osvrnuo na Dodikovog saveznika, lidera HDZ-a, Dragana Čovića.
Navodi da se, za razliku od Dodika, Čović nije otvoreno protivio NATO-u, ali da je posljednjih nekoliko godina izražavao “proruske stavove”.
Podsjetio ja na Čovićevu izjavu iz 2020. godine, kada je lider HDZ-a izjavio da u BiH “ima vrlo malo ruskog utjecaja“. Nakon ruske invazije na Ukrajinu, Čović i nekoliko njegovih kolega HDZ-a glasali su protiv pridruživanja BiH sankcijama EU Rusiji.
“Zvona za uzbunu” za Bošnjake
Karčić upozorava da, s obzirom da dvije utjecajne političke stranke u novoj vladajućoj koaliciji na državnom nivou “gaje proruske stavove”, to predstavlja prijetnju za Bošnjake.
Prema posljednjem popisu stanovništva obavljenom 2013. godine, Bošnjaci su činili 50,1 posto stanovništva.
“Dok etnički Srbi i Hrvati imaju svoje srodne države u susjednoj Srbiji i Hrvatskoj, to nije slučaj sa Bošnjacima. Oni nemaju alternativnu domovinu ili rezervnu opciju. Za Bošnjake je izgradnja institucija zemlje i ulazak u NATO od ključnog značaja za garantovanje njihove sigurnosti”, ističe on.
Također ističe da postoje šire posljedice za proruske aktere koji podstiču nestabilnost u ovom dijelu Evrope jer bi “destabilizacija Bosne mogla lako da se pelije na susjedne zemlje članice NATO-a Hrvatsku i Crnu Goru”.
Obala BiH duga nekih dvadesetak kilometara je jedina je teritorija na Jadranskom moru koja nije članica NATO-a, a uzimajući u obzir prosuske političare koji su također uticajni u Crnoj Gori, postoji mogućnost da Rusija osigura pristup ovom moru.
“To znači da su dvije zemlje koje su nekada bile prozapadne postale sukobljene između Zapada i Rusije. Najgori scenario koji zazmišljaju neki analitičari je otvaranje novog fronta na Balkanu kako bi se odvratilo od rata u Ukrajini”, piše Karčić.
“Ulaganje u sigurnost BiH je ulaganje u sigurnost Evrope”
Karčić ističe da je Sarajevo udaljeno samo sat vremena leta od Beča i da je početkom 1990-ih stotine hiljada bosanskih izbjeglica krenulo je u Zapadnu Evropu.
“Ulaganje u sigurnost Bosne je direktno ulaganje u evropsku sigurnost”, podcrtao je.
“Ako je integracija BiH u NATO zaustavljena – kao što se i očekivalo – poruka za Sjedinjene Države i njihove saveznike u NATO-u je jasna: Primite Bosnu u NATO prije nego što bude prekasno”, apeluje on.
Međutim, ono što vidi kao dobar znak je da, uprkos promjeni izborne politike u BiH, ankete pokazuju da je NATO i dalje široko popularan. Zatim citira istraživanje koje je prošle godine proveo Međunarodni republikanski institut, a koje je pokazalo je da 69 posto Bošnjaka i 77 posto Hrvata podržava članstvo u NATO-u.
Nakon početka rata u Ukrajini je generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg izrazio podršku BiH i izjavio je da je zemlja na putu ka članstvu, a savez dakođer provodi Akcioni plan za članstvo BiH koji je odskočna daska za pristupanje.
“Ali vrijeme je od suštinske važnosti. Uski fokus na to da Bosna ispunjava uslove za članstvo u NATO-u trebao bi ustupiti mjesto širem cilju osiguranja ovog kutka Evrope”, podcrtao je.
Karčić navodi da historija NATO-a uključuje nekoliko slučajeva strateškog proširenja. 1952. Grčka je postala članica nakon Grčkog građanskog rata, Zapadna Njemačka je primljena 1955. dok je bila pod pokroviteljstvom SAD-a, a Španija je pristupila NATO-u 1982. godine, nekoliko godina nakon završetka Frankove diktature.
“U ovim slučajevima, demokratski razvoj je stavljen u pozadinu u odnosu na strateške imperative. Isti bi slučaj trebao biti slučaj i danas za Bosnu. Ukoliko Bosna ne bude brzo primljena, ruska ispostava na onome što je trebala biti teritorija NATO-a mogla bi biti nova realnost”, upozorava on.
