On ističe za RSE da su promjene nastale i u odnosu roditelji – djeca. Dok su ranije govorili da treba čekati, sada očevi i majke svojoj djeci žele ono što im najteže pada – da odu što dalje od njih i od BiH.
RSE: Oko provođenja i objave rezultata popisa stanovništva iz 2013. godine bilo je dosta sporenja, prije svega političkih. Kada je ta buka utišana, pokazalo se da državu ne zanima negativan demografski trend posljednjih godina. Iako zvaničnih podataka nema, očiglednoje da se broj stanovnika smanjuje. Zbog čega je to problem o kojem govore nevladine organizacije a ne državne institucije?
Osmić: Prvo bih rekao da činjenice govore o kakvom se zanemarivanju situacije, podataka i posljedica radi. Naprimjer, BiH je1991. godine imala 4,3 miliona stanovnika a 3,5 miliona na popisu 2013. Ratna razaranja, ogromna stradanja stanovnika, prisilne migracije od 1992. do 1995. dovele su do strašnih posljedica, koje su nakon rata, uvjetovane lošom ekonomskom i socijalnom situacijom, samo intenzivirane.
Ilustrativni su i podaci o gustoći naseljenosti područja. BiH je imala 1991. godine 85,5 stanovnika po kilometru kvadratnom. 2013. to je već smanjeno na 68,9. Za 22 godine izgubljeno jeo ko 17 stanovnika po kilometru kvadratnom. Od ukupno 6.141 bh. naselja, u njih 5.108 zabilježen je pad broja stanovnika, a to je 83 posto od njihovog ukupnog broja. BiH se suočava s velikim problemom depopulacije, što se najbolje ogleda u činjenici da se rađa mnogo manje djece, više osoba umire a da mladi u sve većem broju, kao najaktivnija populacija i u najboljem reproduktivnom dobu, odlaze.
Nevladine organizacije i određeni broj stručnjaka upozoravaju na katastrofalne posljedice, ali to nije dovoljno. Nedostaje državna politika s kratkoročnim i dugoročnim strategijama koje se će boriti protiv smanjenja broja stanovnika.
Zbog vrlo komplikovanog uređenja države, mjere koje su se do sada donosile bile su lokalnog nivoa a problem o kojem govorimo mora biti državni, jer je jednako prisutan u svim dijelovima BiH, pogađa sve grupe bez obzira na njihovu etničku ili drugu pripadnost.
Naglašavam, neophodna je jedinstvena, državna strategija koja ima za cilj da ohrabri ljude da ostanu i da uputi nedvosmislene signale da će se nešto promijeniti, prvenstveno u ekonomskoj sigurnosti, u zapošljavanju, u stambenom zbrinjavanju i osamostaljivanju mladih. I tu smo na dnu evropske ljestvice po vremenu kada oni odlaze iz roditeljskog doma, a to je s 30-32 godine.
Danas imamo roditelje kao aktivne motivatore da njihova djeca odlaze iz zemlje
Nedostaju i poticaji za roditelje posebno za one koji imaju troje i više djece. Za rješavanje ovih problema ključna je državna strategija koja će vratiti osjećaj, prvenstveno mladim ljudima da su potrebni i da neko u ovoj državi vodi politiku u njihovu korist.
‘Do 2050. BiH će igubiti 20 odsto stanovništva’
RSE: Ako država BiH nema podatke o odlasku stanovništva i smanjenju broja nakon popisa iz 2013. godine, postoje procjene međunarodnih organizacija i izvještaji, prije svega Ujedinjenih nacija o kretanjima u demografskoj strukturi. Šta oni govore?
Osmić: Procjene određenih internacionalnih organizacija za BiH su poražavajuće. Recimo, UN procjenjuje da, ukoliko se ovaj trend nastavi, BiH će najkasnije do 2050. godine izgubiti 20 posto stanovnika – govorimo o svakom petom stanovniku koji će naprosto nestati. UN su procijenile da je u periodu od devet posljednjih godina, od 2010. do 2019.
‘BiH izgubila deset posto svoje populacije.’
BiH izgubila deset posto svoje populacije. Velika je vjerovatnoća da će BiH do 2050. godine, uzimajući u obzir sve postojeće trendove, ukupnoimati manje od 2,5 miliona stanovnika. Analiza PEW istraživačkog centra, koji je koristiopodatke UN-a procjenjuje da će 2100. godine, dakle za 81 godinu, što je prosječno trajanje ljudskog života, četiri zemlje Zapadnog Balkana – Albanija, Srbija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, izgubiti pola svog stanovništva, odnosno oko 50 posto.
To bi značilo da bi BiH mogla imati, za osam decenija, oko 1.750.000 stanovnika, starije dobi koji će ovdje boraviti na osnovu mirovina koje su uglavnom stekli negdje vani, gdje će i dalje biti njihova djeca.
RSE: Ko će ih liječiti, proizvoditi hranu, vršiti različite zanatske usluge?
Osmić: Alarm za uzbunu što se tiče demografske slike je prisutan u BiH s jasnim projekcijama već od 2000. godine samo što to sada vidi svaki građanin jer ima nekog bliskog ko je napustio zemlju. Ključni problem koji ima BiH se može objasniti putem domino efekta koji se prije odnosi na mlado stanovništvo u reproduktivnom periodu, ono koje bi trebalo povećati broj stanovnika. Preko 90 posto građana koji odlaze nisu stariji od 40 godina.
U BiH je već sada stanovništvo znatno starije nego u vrijeme popisa i prema nekim procjenama prosječna starost bi se mogla kretati od 43 – 44 godine u odnosu na malo više od 39, što je pokazao popis prije šest godina. To znači da smo rapidno ostarili i da ćemo rapidno stariti.
Šta taj domino efekat radi? On pogađa sve pore bh. društva. Ako se rađa manje djece, manje će ih biti upisano u škole. Već sada se to osjeti u nekim krajevima, naprimjer Tuzla i Unsko-sanski kanton, gdje je za samo deset godina broj upisane djece smanjen za jednu petinu ili za 20 posto. Starije stanovništvo automatski opterećuje zdravstveni sistem, sporiji je ekonomski rast – jer neće biti dovoljno kvalificirane radne snage.
Sve posljedice odlaska mladih ljudi su negativne po kompletan kontekst bh. društva i njegovu strukturu, jer mlada i kvalificirana društvena skupina je ona koja pokreće društvo. Mi ih obrazujemo i onda kažemo: Možete ići, pokazivati znanje i privređivati u nekoj drugoj državi.
‘Država da pokaže mladima da ih se nije odrekla’
RSE: Može li se govoriti o kvalifikacionoj ili obrazovnoj strukturi onih koji napuštaju BiH?
Osmić: Uočavam trend da odlaze oni koji mogu. Liberalizacijom radnog prostora i nedostatkom radne snage u Evropskoj uniji (EU) posebno u Njemačkoj (prema jednom istraživanju preko dvije trećine mladih žele otići u tu, za njih obećanu zemlju). Upravo ta kvalificirana radna snaga najbrže dolazi do ugovora o radu i prava da živi i radi u SR Njemačkoj. Uzmemo li u obzir da se za termin za radnu dozvolu u ambasadi Njemačke čeka godinu, godinu i po, možemo samo zamisliti koliko je duga lista čekanja. I tu imamo domino efekatkoji direktno utiče na ekonomsku, socijalnu, društvenu, zdravstvenu dimenziju i značajno se umanjuje standard života onih koji ostaju.
Nedostatkom kvalificirane radne snage kompanije imaju manje izgleda da napreduju. Odlazak i nebriga za stručnjake dovodi do smanjene kvalitete obrazovanja, zdravstva i drugih djelatnosti. Međutim, tu vidim i jednu povoljnu okolnost za one koji ostaju, jer se može očekivati sve intenzivnija borba kompanija za kvalificiranom radnom snagom. Očekujem da će nuditi bolje uslove rada, veće plaće i beneficije o kojim se sada može samo sanajati – službeni automobil i telefon, trinaesta plata, itd…
RSE: Šta može učiniti država BiH da mlade,ali i sve druge, spriječi u razmišljanju o odlasku?
Osmić: Mlada generacija, čak i ona koja je sada u osnovnom obrazovanju mora dobiti jasan signal da se država njih nije odrekla. Nužno je ulagati u obrazovanje i pratiti svjetske trendove, reformirati obrazovni sistem i vidjeti mogućnosti prije svega dualnog obrazovanja. Ne treba izmišljati toplu vodu jer u Njemačkoj imamo uspješne primjere dualnog obrazovanja što dobro funkcioniše.
Treba posvetiti pažnju „steam“ sistemu obrazovanja – to je način obrazovanja koji inspiriše i motiviše učenike na izučavanje i usavršavanje u oblastima koje su esencijalne za razvoj društva i konkurentsnosti, što ih dovodi do prestižnih i dobro plaćenih profesija i poslova. Znanje i vještine iz tih „steam“ polja mogu pomoći mladim u rješavanju raznovrsnih problema i izazova iz svakodnevnog života.
‘Potreban je multidisciplinarni pristup obrazovanju, baziran na tehnološkim dostignućima.’
Vidimo da naši mladi imaju obrazovni sistem koji im daje određene informacije ali kada trebaju riješiti neki problem iz života, to se pokaže nedovoljnim. Potreban je multidisciplinarni pristup obrazovanju, baziran na najnovijim tehnološkim dostignućima. Moramo biti konkurentni, ne na svjetskom tržištu, nego u našoj regiji, na prostoru Zapadnog Balkana. Potrebno je dati nadu mladim ljudima, da se ovdje nešto rješava, radi i ulaže, kako bi oni rekli – ostajemo. Ali, i u tome smo u zaostatku.
Presjek se desio od 2010. do 2012. koji je iznimno važan. Pošto je naše društvo generalno orijentirano prema porodici, mnogi mladi ljudi su slušali savjete roditelja – čekaj, biće bolje, ne idi, budi strpljiv. Onda se desila 2010 – 2012. gdje su roditelji shvatili da nema promjena onom dinamikom koju su željeli. I sve se preokrenulo – sada imamo roditelje kao aktivne motivatore da njihova djeca odlaze. To treba sprječavati uz kvalitetne katkoročne a zatim i dugoročne strategije, koje će se vezati za narednih 50 ili 100 godina. To bi bio spas za budućnost BiH.
