Iako ovo nije prvi tekst o Hadžijskoj sofi u mostarskom naselju Tekija i ako taj dio Mostara odlično poznajemo, trebalo nam je bar dvadesetak minuta i tri telefonska poziva da je pronađemo. Bez ikakvih obilježja, potpuno zaklonjena između visokih zgrada, u dvorištu dvospratnice u Titovoj na broju 284. postoji i sjeća se najstarijih dana grada na Neretvi, jedino takvo mjesto u našoj državi.
Fadil Pandur, poznavatelj običaja i tradicije, jedan od onih ljudi s Tekije koji je svojevremno pokrenuo ideju za obnovom i stvarnom zaštitom Hadžijske sofe, kaže nam kako nigdje u nešoj zemlji ne postoji slična, jedno u Nevesinju jedna znatno manja.
Klanjao se namaz
“Moja je majka jednom vidjela jednu ženu kako klanja na sofi tamo 1970 i neke godine, a nakon što je ova predala selam, upitala je o čemu se radi. Žena je bila iz Bosne i rekla je da je u starim knigama našla kako je ovo Hadžijska sofa, mjesto s kojeg su ljudi u stara vremena polazili na hadž”, prisjeća se Pandur.
Ovdje su se skupljali, klanjali namaz i s ovog mjesta su kretale karavane, govori nam Fadil. Povratak iz Meke simbolično bi namazom završavao na istom mjestu.
“Sofa je još iz bivše Jugoslavije pod zaštitom države, ali Islamska zajednica ne vodi računa o tome”, kaže nam Fadil Pandur navodeći kako je Hadžijska sofa uzvisina 12×12 metara obzidana metar visokim suhozidom.
Sofa je bila i polazna tačka za odlazak u boj, prisjeća se naš sagovornik. Klanjalo bi se, uzjahala na konje i s Božijom pomoći kretalo na neizvjestan put.
Spriječiti propadanje
“Hadžijska sofa je u užasnom stanju, svake godine sve više propada. Mi smo imali inicijativu da se ona uredi, obnovi i da se spriječi njeno propadanje, ali IZ bi sve na gotovo”, kaže nam Fadil Pandur pokazujući odronjene zidove, prikačeni elektro ormar, kao i štrikove za veš na mjestu koje je nacionalni spomenik ove države i koje priča neispričane priče o vremenima koja su više cijenila običaje.
klix.
O ovom posebno mjestu pisao je još i Ibrahim Kajan, koji navodi kako je Hasan Nametak tvrdio da samo Mostar imao kolektivni ispraćaj svojih hadžija na put u Meku s posebnog mjesta i na istom ih se mjestu dočekivalo.
“U tekstu što ga je 1931. godoine u Novom Beharu objavio, podsjeća da je u gradu bilo “sibjan mekteba što nam ih veliki dobrotvori još prije 350 i više godina ostaviše”, a koje je i te godine pohađalo “500-600 sitne mektebske djece”. “Evo, ta sitna djeca sačinjavaju taj zanimljivi ispraćaj hadžija”, navodi Kajan.
Takvo je vrijeme došlo da najzanimljivije priče čovjek može pronaći u nekim zaboravljenim dvorištima, ispod štrikova za veš i na mjestima koja služe za “klofanje” tepiha. Hadžijska sofa o Mostaru zbog svoje jedinstvenosti zaslužuje bar jednu tablu s natpisom i samo malo više brige, prenosi
