Najreprezentativniji primjer planski formiranog kluba bio je Fudbalski klub Sarajevo, osnovan 24. oktobra 1946. godine spajanjem dvaju lokalnih timova – Udarnika i Slobode (Ranije: Radnički). Klub je bio zamišljen kao reprezent glavnog grada tadašnje NR Bosne i Hercegovine u saveznoj ligi. Na samom osnivanju imao je institucionalnu podršku političkih struktura, a sportski kadar činili su najtalentovaniji igrači iz regije.
FK Sarajevo je već 1946/47. nastupio u Republičkoj ligi BiH, koju je ubjedljivo osvojio, te se plasirao na kvalifikacije za Prvu saveznu ligu. Te 1947/48. godine, Sarajevo debituje u Prvoj ligi bivše SFRJ, i od tada postaje stalni član najvišeg ranga jugoslavenskog fudbala (uz povremene ispadanja i povratke).
U tom periodu klub su predvodili igrači poput Mirka Kokotovića, Ahmeda Glavovića i Boška Antića. Već 1950-ih Sarajevo se etablira kao ozbiljan prvoligaš, a do kraja decenije gradi temelje generacije koja će kasnije osvojiti i šampionsku titulu.
Željezničar – klub radnika i željezničara

Paralelno s FK Sarajevom, izrastao je i njegov najljući rival – FK Željezničar, osnovan još 1921. godine, ali koji je preživio rat bez zabrane zahvaljujući „radničkom karakteru“. Klub je bio blizak sindikalnim strukturama i željezničkoj industriji, što ga je učinilo podobnim za novi režim. Godine 1946., „Željo“ je ušao u novoformiranu bosanskohercegovačku ligu, a već 1951. godine prvi put je zaigrao u Prvoj saveznoj ligi. Iako je ispadao i vraćao se, klub je bio popularan među radničkom klasom, a njegova identifikacija s „običnim čovjekom“ i navijačima s Marindvora i Grbavice, gradila je mit koji traje i danas.
Velež – hercegovački simbol antifašizma
U Mostaru je 1922. osnovan FK Velež, koji je, iako ugašen tokom NDH zbog svog antifašističkog karaktera, revitaliziran odmah nakon rata. Klub je nosio ime po planini Velež, a simbolički i po otporu – njegovi igrači i navijači aktivno su učestvovali u partizanskoj borbi. Velež se već 1952. plasirao u Prvu ligu i od tada postaje neizostavan faktor jugoslavenskog fudbala.
Tokom 1950-ih i 60-ih Velež igra atraktivan, napadački fudbal. Igrači poput Džemala Hadžiabdića, Dušana Bajevića i Envera Marića kasnije će izrasti u reprezentativce, a klub će uživati veliku popularnost širom zemlje. Velež je postao, ne samo sportski, već i politički simbol Hercegovine u socijalističkoj Jugoslaviji.
Borac i Sloboda – regionalni centri
U Banjoj Luci se afirmisao FK Borac, klub koji je, uz Slobodu iz Tuzle, predstavljao regionalne sportske centre. Borac je osnovan 1926. kao radnički klub, ali je nakon rata zadobio podršku novih vlasti. Igrao je uglavnom u Drugoj saveznoj ligi, s povremenim ulascima u Prvu. Tek kasnije, u 1980-im, Borac će doživjeti ozbiljnije uspjehe, uključujući osvajanje Kupa Maršala Tita 1988.
FK Sloboda Tuzla, osnovan 1921. godine, također je preživio „ideološku čistku“ zahvaljujući svom radničkom identitetu. Sloboda je igrala u Drugoj ligi sve do 1969., kada se plasirala u Prvu saveznu ligu. Klub će u 1970-im doživjeti svoj zenit, ali temelji su postavljeni već u ovom poslijeratnom periodu, kroz ulaganja rudnika, sindikata i lokalnih vlasti.
Struktura liga i učešće bh. klubova
Jugoslavenski fudbalski sistem bio je piramidalan i strogo organizovan. Prva savezna liga (Prva liga SFRJ) okupljala je 12 – 16 najboljih klubova, dok su ispod nje bile druge lige podijeljene na zone. Na najnižem nivou bile su republičke i okružne lige.
Već u sezoni 1946/47., Sarajevo i Željezničar se takmiče u Republičkoj ligi BiH, dok je Prva liga SFRJ brojala 14 timova. Od tada pa do 1960-ih, BiH klubovi su redovno bili zastupljeni, ali bez osvajanja titula. Najveći dometi su bili sredina tabele i poneki plasman u završnice kupa.
Do 1960. godine, FK Sarajevo i Velež Mostar postaju stabilni prvoligaši, dok Željezničar, Sloboda i Borac balansiraju između prve i druge lige. U ovom periodu formiraju se i novi klubovi, poput Travnika i Čelika iz Zenice, koji će kasnije imati svoju ulogu u razvoju fudbala u BiH.
„Socijalistički realizam“
Poseban segment razvoja fudbala u BiH bila je infrastruktura. U skladu s općom državnom politikom, gradili su se novi stadioni uz podršku sindikata, vojske i lokalnih komiteta. Stadion Koševo je dograđivan i modernizovan, Grbavica je dobila nove tribine, a Velež je igrao na stadionu pod Bijelim brijegom. Gotovo svaki veći grad imao je „Gradski stadion“, koji je osim sporta služio i za parade, skupove i kulturne događaje.
„Novi čovjek“
Za komunistički režim fudbal nije bio samo igra. On je bio škola discipline, kolektivnog duha i lojalnosti. Treneri su često dolazili iz vojske, fizičko vaspitanje je bilo obavezno, a klubovi su morali poštovati „društveni karakter sporta“. Navijačke strasti su bile tolerisane, ali političke poruke nisu. Klubovi su nosili nazive po simbolima revolucije – Partizan, Dinamo, Sloboda, Borac, Jedinstvo…
U takvom sistemu, BiH je do kraja 1950-ih izgradila respektabilan fudbalski identitet – bez šampionskih titula, ali s klubovima koji su igrali važnu ulogu u jugoslavenskom sportskom mozaiku.