Film i TV

“Ne dam da mi zbog hidžaba kače etikete, ni tvrde da žena treba da sjedi kući i tretira muža kao božanstvo”

Otkako se počela baviti filmskom i TV režijom, sarajevska umjetnica, aktivistica i suosnivačica Udruženja “Hava Film” Nejra Latić Hulusić, čini sve da afirmira žene kroz umjetnost i kulturu.“Her Cinema Love”, “U Plavo”, “Treba biti lav”, “Undercovered”, “Svukuda”, naslovi su koji su izašli iz “Hava Film” radionice.

Nejra Latić Hulisić - 6yka.com

Advertisements

Razgovor za magazin “Azra” započeo je sa filmom “Undercovered”, kojeg je snimila s kolegicom Sabrinom Begović-Ćorić, a koji progovara o životu žene “ispod marame”.

Posebna je srčanost s kojom se bori protiv stereotipa i predrasuda. Sloboda je kategorija kojoj svako žive biće treba težiti. Da se to iščitati iz svake izgovorene rečenice ove mlade majke i uspješne poslovne žene.

– Dugo smo radile „Undercovered“. Trebalo nam je otprilike deset godina da za njega skrpimo neka osnovna, minimalna sredstva iz domaćih fondova. Kada smo pokušavale da ga snimimo, niko nije prepoznao važnost te priče. Na ideju smo došle u momentu kada su me dodatno pretresali i zadržali na aerodromu u Amsterdamu, a Sabrinu pustili kad je rekla da je rediteljka. Onda smo shvatile; imamo istu vizu, isti poziv od njihovog ministarstva kulture, a ona izgleda kao rediteljka. Moja Sabrina u to vrijeme je bila plava, s pola izbrijane glave i s pirsingom, te je izgledala kao stereotip rediteljke, dok sam im ja više djelovala kao neka Turkinja koja je došla da čuva djecu. Živa sam se napatila da im objasnim da sam stvarno rediteljka, jer su oni mislili da sam ja čula šta je Sabrina rekla, pa da sam ponovila za njom. Onda smo shvatile da moramo napraviti film koji će objasniti drugu stranu medalje, da postoje obrazovane, slobodne, pokrivene žene i da je film nekako najbrži način da se to vidi i pokaže – kaže Nejra.

S kakvim emocijama ste radili na ovom filmu i šta biste istakli kao njegovu glavnu poruku?

– Pa s obzirom na to da smo ga radile jako dugo, emocije su se kretale od produkcijske frustriranosti do trenutaka kada smo odustajale i pitale se: „Dobro, čemu ovo, ako niko ne vidi poentu? Zbog čega je važno ovo pričati?“, pa sve do ponosa kada je film prikazan premijerno na Sarajevo Film Festivalu, a nakon toga i u takmičarskim programima drugih festivala. Kada smo vidjele reakcije publike, koje su bile potpuno neočekivane, ta frustracija je prerasla u neki strašni ponos i satisfakciju što smo uspjele da ga napravimo. Ovo je film o slobodi, priča o tome da je sloboda za sve ili nikoga. Mi smo je ispričale preko priče o komadu tkanine kojim žene pokrivaju glave. Ista ta ideja bi bila da je priča bila o ljudima koji su tetovirani po licu, ali to je ona priča: „Odijelo ne čini čovjeka“.

Hidžab uglavnom vezuju samo za religiju i nerijetko u negativnom kontekstu, dok se izostavlja njegova snažna veza s feminizmom. Šta za Vas znači nošenje hidžaba?

– Hidžab ima svoj religiozni kontekst, znači, prije svega, jedna žena se pokriva, odnosno trebalo bi da se pokrije iz ljubavi prema Bogu i shvatanju onoga što je odrednica, odnosno Kur’anska propozicija hidžaba. Kada govorim o pokrivanju i pokrivenim ženama, odnosno shvatanju hidžaba, volim reći svako drugačije tumači hidžab te da nije svako u mogućnosti jednako da ga nosi. Smatram da je u 21. stoljeću hidžab jedan koncept pristojnog oblačenja, za nekoga to znači potpuna pokrivenost tijela, pa i lica, a za nekoga je jednostavno neki drugi koncept oblačenja koji, zapravo, ženinu osobnost stavlja u prvi plan u odnosu na njene tjelesne atribute. I upravo tu ja vidim feministički aspekt njegovog nošenja, a to je pod uvjetom da ga žena sama i svojom voljom odluči nositi. To je, jednostavno, stav da je to moje tijelo i ja ću ga otkrivati i pokrivati u mjeri u kojoj ja to hoću, a ne onako kako to društvo od mene očekuje.

Jeste li se često u našem društvu susretali s etiketama zbog nošenja hidžaba?

– Nisam rasla s takvim etiketama i nisam se nikada, zapravo, pretjerano suočavala s njima, zato što nikada nisam dala da mi je zakače. Bilo da su vjerski fanatici i tvrde da žena treba da sjedi kući i tretira muža kao božanstvo, što je širk, bilo da su to žene koje same sebi nekako nametnu tu vrstu neslobode i onda im smetaju druge žene, koje su izašle iz tih okvira. Mene njihovi stavovi slabo zanimaju, uzdam se u Boga i Božije zakone i zakone države u kojoj živim, tako nekako se prema tome ravnam. Jednostavno, ne pravim sebi problem, to je tuđi problem, a ne moj.

Kompletan intervju čitajte u aktuelnom izdanju magazina “Azra“.


Advertisements

loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...

Advertisements

loading...

Advertisements

Na vrh