Film i TV

Oproštajno pismo Sergeja Trifunovića Glogovcu: “Zašto onog dana nisam sišao sa motora i zagrlio te? Ajde, ne patetiši, srešćemo se”

“Zavjesa se ne spušta, već diže. Ja ću te zvati na svaku predstavu koju budem igrao. A ti ako budeš slobodan i raspoložen, ako budeš mogao i htio, ti dođi. Kako se već budeš osjećao, bez presije. I da: zaista bih volio da me ti sačekaš tamo, kad dođe moj čas. Niko drugi. Prvo ti. Ako budeš mogao i htio naravno, bez presije. I znaš šta, Lobanja: srušićemo i to pravilo, dići ćemo ljestvicu: srešćemo se mlađi. Puno, puno mlađi”.

Sergej Trifunović i Nebojša Glogovac - Telegraf.rs

Advertisements

Navodi se ovo u pismu kojim se srbijanski glumac Sergej Trifunović pozdravio sa velikanom srpskog društva, Nebojšom Glogovcem.

Sergej je pismo koje je objavio “Nedeljnik“, započeo pričom o prvom susretu sa Nebojšom na Akademiji dramskih umjetnosti, kad su polagali prijemni ispit…

“U toj gomilici goluždravaca, tražeći tu srodnu dušu, odmah se povežem sa jednim čičkavim crnomanjastim likom iz Pančeva. Studirao psihologiju dvije godine, ćele mu je prota, majka iz Nevesinja, kao i moja porijeklom. Brz, duhovit, prešarmantan, sitne pronicljive okice koje nekako postanu nevidljive kad mu se cijelo lice razvuče u osmijeh, pa se one tako nevidljive smiješe”, prisjetio se Sergej.

I Nebojša i Sergej znali su da će upisati Akademiju.

“Taj, čini mi se, takođe nema dilemu oko svog prijema u ovu ustanovu snova, i krije svoje čelično samopouzdanje da ne bi smetao tuđim strahovima. Divno, nisam sam. Prešutni sporazum o drugarstvu pada nekako odmah”, napisao je Trifunović.

Kače rezultate prijemnog na oglasnu tablu.

“Nastaje stampedo. Za stolom ostajemo samo ja i moj novi prijatelj, stariji neke tri godine od mene. Pogledamo se i kažemo u isto vrijeme: “Završimo pljugu…” smijeh. Završavamo šmekerski lagano tih pet, šest dimova, pogledamo se opet, bacimo kosku i kažemo, opet u isto vrijeme: “Ajmo.””, ističe Sergej njihovu povezanost.

POČINJU PREDAVANJA

“Centralna ličnost naše devetočlane klase otkrivala je je sloj po sloj svoje zamamne ličnosti unedogled, kao da im nije bilo kraja i svaki je bio uzbudljiviji i misteriozniji od prethodnog. Pronicljivi i do srži bezobrazan karakter koji kad bi vam zalijepio dijagnozu ili presjek situacije, mogli biste samo da ušutite ili se iznesete iz prostorije”, napisao je glumac.

“Srčani fajter koji bi bez problema mogao da se zaleti na njih 20. Beskompromisni glasnogovornik svake situacije koji bi vam odmah skresao istinu u lice i betonirao je tu i odmah. Imali ste pravo samo da se ljutite. Najduhovitiji i najinteligentniji lik koga ste ikad vidjeli, onaj pored koga su svi htjeli da budu, onaj pored koga se uvijek valjate po podu od smijeha i smijete se sutradan forama od sinoć. Onaj pored koga se osjećate bitnijim i jačim”, napisao je Sergej.

Sergej je Nebojšu nazvao “Zoran Radmilović našeg doba”.

“Nepotrebno je da kažem kako sam upijao svaki njegov gest u tim godinama, trudio se da uhvatim taj nevidljivi i nedokučivi način razmišljanja, učio od njega i vrlo svjesno ga imitirao. Imao sam priliku koju rijetko koji glumac na svijetu ima, da imam svog glumačkog idola tu pored sebe, na svojoj klasi”, piše Trifunović.

Pravo prijateljstvo.

“Kakvi nam god lični odnosi u datom momentu bili, čuvali smo se pred drugima i nismo dali na ovog drugog. To je valjda bezuslovna ljubav i poštovanje”, ističe Sergej.

POSLJEDNJI SUSRET

“Posljednji slučajni susret prije samo nekoliko mjeseci, ispred Željezničke stanice. Nakon mnogo godina vidim taj osmijeh, miran i sladak, onaj kad okice postanu nevidljive i cijelo lice se smiješi. Naravno, na kratkom putu do pozorišta, razmišljam o njemu. Pomislim odjednom kako sam htio da siđem sa motora i da ga zagrlim. Ajde, ne patetiši, srešćemo se”, kazao je sebi Sergej.

NAKON SAZNANJA

“Ne znam šta sam sve osjetio posljednjih dana. U tom redu plača, smijeha i opet plača i smijeha, osjetio sam da sam ostao sam: Bilo mi je žao što se nismo zagrlili. Što nismo stigli da se ispričamo. Dan nakon što je otišao imao sam predstavu “Voz” u Zvezdara teatru. Živ nisam bio kako ću uspjeti da se uopšte dovučem do pozorišta. Pokušavam da se skupim, boli me svaki dio tijela, perem zube i odjednom ga osjetim pored sebe. Ne baš pored sebe, negde malo iznad, u kupatilu. Okrenem se i kažem: “Aj sa mnom na predstavu!” Pristaje na keca sa onim osmijehom koji ozari cijelo lice i skuplja okice”, pisao je Sergej Trifunović o jedinstvenom Nebojši Glogovcu.


Advertisements

loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...

Advertisements

loading...

Advertisements

Na vrh