Film i TV

Sin legendarnog Čkalje: “Otac je volio Bosnu, (bh. entitet) RS su stvorili zločinci”

Možda zbog toga što je rođen na Dan šale, 1. aprila, ili zbog svoje iskrenosti i neposrednosti, Miodrag Petrović Čkalja, jedan od najvećih komičara bivše Jugoslavije, ostat će u vječnom tragu emocija svih čestitih Bosanaca i Hercegovaca.

Čedomir Petrović - Twitter

Advertisements

Tog velikana jugoslavenskog glumišta, na skali vrijednosti ionako je mogao dojmiti samo – čovjek. Ima nešto dobro u čestim reprizama TV serija rađenim prije više decenija na ovim prostorima. One ne da nas samo podsjećaju na neko bolje vrijeme, već i na ove Čkaljine skale ljudskih vrijednosti.

O njima, Čkaljinim vezama s Bosnom i zašto ga je Srbija odbacila, ali i o zlokobnoj današnjici, Srebrenici, razgovarali smo s njegovim sinom Čedomirom Petrovićem, koji je s ocem igrao u jednoj epizodi “Vrućeg vetra”, a danas je penzioner i više od 20 godina se ne bavi glumom. On svojim stavovima na pozitivan način izaziva pažnju javnosti regiona i podsjeća nas na važna pitanja koja nam izmiču pred strahom od sutrašnjice.

– Iako su davno snimane, serije “Kamiondžije” i “Vruć vetar” su one kojima se publika rado vraća, pa i ovih prazničnih dana kada se one ponovo emituju. O Vašem ocu pisali ste i u svojoj novoj knjizi “Bilo nekad jedno vreme” kad su ljudi bili bolji. Kakve su ga, da tako kažem, emocije vezale za Bosnu. Mi ovdje pamtimo, ne samo njegove divne serije i filmove, već i njegovo veoma emotivno, iskreno televizijsko javljanje netom poslije rata.

“Otac je volio Bosnu i Hercegovinu i ona mu je uzvraćala ljubav. Nema mjesta u kojem nije bio, u vrijeme kada se nije znalo, niti gledalo, ko je Hrvat, a ko Musliman ili Srbin. Važno je bilo, kakav si čovjek. Dobar ili rđav. Bili su s njim i Safet Isović, Himzo Polovina, Zaim Imamović, Nedžad Salković, Nada Mamula, Izeta Beba Selimović i još mnogo sjajnih pjevača i pjevačica, veselih i duhovitih ljudi. Bili su jedna porodica. Znalo se ko ima koliko djece, njihova imena u koje škole idu, kakvi su đaci. Posle priredbe, sjedali bi u automobile i vraćali se kući. Pratili smo jedni druge sa zagrljajem i poljupcima, sa – Srećan put i vidimo se u Bihaću, Mostaru, Zenici,… Bilo nekad jedno vrijeme, kad su ljudi bili bolji”.

Miodrag Petrović Čkalja – Twitter

– Zašto je društvo bilo tako brutalno prema Vašem ocu, društvo u kojem je ostavio traga, zašto ga se pustilo da toliko pati? Gdje je bio njegov grijeh? Na koncu, da li je tačno da se Vama i Vašoj kćeri i dalje svete zbog onog što je bio Vaš otac?

“Ima mnogo malih, sujetnih i netalentovanih Srba, koji ne praštaju ničiji uspjeh. Naročito ne, ako vas narod voli. To već postaje briga. Može ozbiljno da kaže nešto što je opasno, a da se narod smije ili da kaže kroz šalu nešto duhovito, a da se narod uozbilji. Šta je pisac napisao kao tekst, a šta je otac preradio ili dodao. Ko stoji iza Čkalje? Šta je piščevo, a šta njegovo, nije bilo jasno granice i to neki nisu voljeli, a narod jeste. Snimio sam TV seriju za RTS, prije deset godina. Posvećena je mom ocu. Nagovarali su me sa televizije da to ne radim. Govori o putujućim glumcima u Srbiji, prije Drugog svjetskog rata. Četiri jednosatne epizode. Naziv “Neki čudni ljudi”. Glavna uloga, sjajni Mustafa Nadarević. Jednu od uloga igrala je i moja kćerka, diplomirana dramska umjetnica, Jovana Petrović. Saradnik na scenariju Ranko Munitić.

Serija stoji deceniju u bunkeru. Pokojni direktor Tijanić (Aleksandar, op.a.), nije želio da je emituje. Razlog – nisam dozvolio da se njegovo ime pojavi na špici serije, što je sasvim normalno, jer je rušio snimanje gdje god i kad god je mogao, a i očeva izjava u novinama “Čiji bio nije, čiji biti neće”. Neće da je pusti ni ovaj sadašnji, zalutali direktor Bujošević (Dragan) u kojem živi duh pokojnika. Nadam se da će doći neki direktor koji će imati više hrabrosti i prikazati seriju, radi naroda koji plaća mjesečnu pretplatu, a i radi cijele ekipe, koja je uložila veliki trud i znanje u realizaciju serije”.

– Kako, gledajući iz susjedstva, vidite situaciju u Bosni danas i dramu naše zemlje koja nema kraja?

Čedomir i Miodrag Petrović Čkalja – Twitter

“Bili smo moja Smiljka i ja prošle godine u Mostaru i u Splitu, na promociji knjige, a kao da nismo nigdje ni išli. Bilo je kao kod kuće. I kada smo odlazili, naša Štefica Galić, jedna sjajna i hrabra žena iz Mostara i Ivo Anić, brat iz Splita, nismo znali ko putuje, a ko ostaje. Ko je domaćin, a ko gost? Moje srce i misli, tumaraju ovim prostorima i nikako da se smire i sve mi se čini da je ovo samo ružan san i da će sve to proći i opet biti, nikad kao nekad, ali da opet budemo zajedno, jer samo tako ove zemlje i narodi mogu opstati i živjeti. Sve što više bježimo jedni od drugih, sve smo bliži”.

– Kako komentarišete odnose u regionu? Šokantno je, poslije svega što smo doživjeli devedesetih, da ponovo u javnom prostoru, posebno mi u Bosni, a onda i regiji, čujemo riječi rat, sukobi, tablodi dižu tiraže, a portali čitanost na temama zbog kojih se pitamo da li sutra postoji. Gdje je izvorište naše drame i ima li sve ovo kraja?

“Tu se odmah javljaju asocijacije na trnove u oku Bosne i Hercegovine, koji mogu ozbiljno ugroziti njen vid. (Bh. entitet) Republika Srpska i njeni stvoritelji, koji su kasnije i vladali njom, svi su osuđeni ratni zločinci i ne mogu predstavljati one Srbe koji se danas rađaju i one koji žive u dijelu koji je nasilno iščupan iz jedinstvene Bosne i Hercegovine.

Dodik je osoba koja bi morala pod pritiskom, prije svega Srba iz Banje Luke, Republike Srbije i njene vlasti i međunarodne zajednice, biti smijenjen s mjesta na kojem se nalazi i s koga uništava sve čega se dotakne. Dodik predstavlja opasnost i za narod (bh. entiteta) Republike Srpske i narod Bosne i Hercegovine, ali i za narode Srbije i Hrvatske. Njegove svakodnevne provokacije i iritiranja, jesu potencijalna opasnost za sve. Nedolazak predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, na obilježavanje godišnjice stvaranja (bh. entiteta) Republike Srpske, jasno govori o početku distanciranja Vučića i Beograda od pogubne politike Milorada Dodika”.

– Napisali ste ovoga ljeta, također, potresan tekst o Srebrenici. Kako je to dočekano u Srbiji i što Srebrenica predstavlja za Vas? Kako uopšte vidite tu nespremnost suočavanja s prošlošću?

Čedomir i Miodrag Petrović Čkalja – Twitter

“Dočekan je komentarima – Ne bi se taj meni šetao po Beogradu. Ja sam još uvijek šetam Beogradom, a sve mislim, koliko smo hrabar narod, da je to pisao onaj koji će proći pored mene i srdačno me pozdraviti kao kolegu, prijatelja ili komšiju. Srebrenica je strahota uništenja. Ništavilo. Masovno ubijanje naroda jedne vjere. Kažu, nije kriv srpski narod, nego samo oni što su ubijali. Nisam doživio, da se osim pojedinaca, izjasnio srpski narod. Nešto se čeka, a ne znam šta? Kažu, Bog nije tvorac zla niti odgovoran za njega: ono je produkt čovjeka. I Bog, koji je stvorio čovjeka, pere ruke.

Šta ostaje nama, običnim ljudima, koji bi tih vrelih dana jula mjeseca, neke godine, donijeli u Srebrenicu mnogo stolica i postavili ih na obližnje brežuljke i livade i posjedali sa svim njenim stanovnicima. Pričali bi, smijali se, pili hladno pivo. Zavijali duvan. Djeca bi trčala i vikala. Pjevali bi sevdalinke i behar bi mirisao na sve strane. Mlađi bi se gledali. Stariji pričali o nekim davnim vremenima, žene štrikale i upletale vijence od cvijeća i kada bi počeo da pada mrak, mi bi pošli. Tako bi bilo, da smo mi došli… “.

– Mladi, paradoksalno, odlaze iz zemalja za koje se krv prolijevala prije 20-tak godina. Hrvati, Bošnjaci, Srbi, zajedno odlaze iz onih dijelova Bosne u kojima su skoro činjeni zločini, “čišćenje teritorija”!? Pričao sam s mnogima od njih. Nije tu više stvar ni novac i egzistencija, iako u mnogim slučajevima i jeste, već ne mirenje sa nenormalnim uvjetima života. Vaš pogledi na to?

“Upravo je jedan od razloga, zašto mladi odlaze iz zemalja za koje se krv prolijvala, baš ta krv, koju ni oni, niti svi ostali normalni ljudi nisu željeli. Pametni, mladi ljudi s ovih prostora, prije će se družiti i biti istinski prijatelji, van svojih država, tamo u nekim dalekim zemljama svijeta, gdje će moći realizirati i koristit svoje znanje, pamet i kreativnost, ono što se u njihovim zemljama ne poštuje, ne vrednuje, niti je na cijeni. Ovdje je preča krv i borba za metar zemlje”.

Poruka ljudima s Balkana

– Prije godinu, dvije napisali ste divan tekst posvećen djeci ovih prostora. Budući da je ovo praznično vrijeme, što biste im danas napisali, što biste poručili njihovim roditeljima?

“Svima koji žive ovaj jedan jedini život koji imamo, želim da bude dostojan čovjeka i žene, da osnuju svoje porodice, da dobiju posao, da u prodavnici mogu priuštiti sebi ono što im je potrebno, da penzioner s krpom i flašom vode na semaforu prestane prati prozore automobila, da nezaposleni učitelj ne prebira po kontejneru, da djeca ne tuku svoje drugarice i drugove iz škole, zato što tata tuče mamu svaki dan, da prođe bar jedan dan, a da se ne poubijaju čitave porodice među sobom, da ne govorimo jezikom i riječnikom i da se nikada ne ponašamo kao oni sa margina života, koji žive izolirani od svijeta kao parovi u zadruzi, da ne čitamo novine i ne gledamo vijesti na raznim televizijama, koje razaraju ljudske mozgove, pozivaju na ratove, ubistva, na mržnju.

Vremenom postajemo ono što čitamo i gledamo. Gladni da ne vjeruju sitima. Vjerujmo u sve svece i Bogove, ali najviše u sebe i čuvajmo svoje porodice i najbliže i provedimo s njima što god možemo više vremena, jer prođe taj život brzo”, piše “Radio Sarajevo“…


Advertisements

loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...

Advertisements

loading...

Advertisements

Na vrh