Film i TV

NJOJ JE VJERENIK HIRURG PUCAO U GLAVU, ZA DLAKU IZBJEGLA SMRT: Ovo je prva ispovijest glumice Ivane Panzalović nakon tragedije

Sedmi septembar ove godine ostaće zauvijek urezan u sjećanju glumici Ivani Panzalović. Oporavila se, planira da se vrati duplo jača na daske koje život znače, a koliko želi da zaboravi ožiljak na čelu, najbolje govori to što kroz osmijeh kaže: “Računajte da je to povreda zbog pada sa bicikla”.

Ivana Panzalović - Facebook

Prvi put za javnost nakon kobne noći u stanu na Dedinju, gdje je plastični hirurg Srđan Cvetanović nakon šestomjesečne veze pucao prvo u nju, a potom izvršio samoubistvo, govori kako danas izgleda njen život, šta se promijenilo i zbog čega je ovo najteža godina u njenom životu, prenosi “Blic“.

Prvi put za javnost govoriš o situaciji kada je tvoj momak pucao na tebe. Ovo je sigurno bila najteža godina u tvom životu?

– Jeste najteža godina. Prethodna tri mjeseca ove godine mogu da stanu u prethodnih trideset mog života. Jako teška je bila, mučna, ali i poučna. Zato što sam shvatila da je svaki problem rješiv i da iz svega možemo da izađemo jači.

Ranjavanje je bilo opasno, mogli bismo da kažemo da su te milimetri dijelili od smrti?

– Ljekari su meni rekli nekoliko dana nakon svega da su mene mikromilimetri spasli, mene je metak okrznuo. Ne gledam na to tako, već kao na ozbiljnu povredu. Meni je vibrirala čeona kost, zbog toga je nastao hematom i onda sam operisana. Međutim, da je ta čeona kost pukla, raspršila bi se u glavi i onda ne želim da razmišljam šta bi moglo da bude. Zaista su me mikromilimetri dijelili od smrti. Operisali su me neurohirurg doktor Goran Pavlićević i plastični i rekonstruktivni hirurg doktor Nikola Ostojić. Spasli su mi život i beskrajno sam im zahvalna na tome.

Mediji i čitava javnost su pratili sve što se tih dana događalo oko tebe. Kako je izgledalo prvo jutro nakon što si se probudila iz anestezije u bolničkoj postelji i ugledala dan?

– Nisam ugledala dan, vidjela sam oca. U tom trenutku sam tražila da mi donesu ‘koka-kolu’ i cigaretu. To im je bilo potpuno nevjerovatno. Onda su im objasnili da je to zapravo dobro jer su shvatili da sam to ja i da je, srećom, sve prošlo bez većih posljedica po tijelo.

Kada si izašla iz bolnice, šta si uradila?

– Bila sam sretna što sam se oporavila i prvih mjesec dana sam zbog povrede bukvalno provela u stanu. Nisam izlazila napolje. Radovala sam se svakom minutu, to je bilo poslije sedam dana u bolnici jedno veliko olakšanje. Srećom, nisam imala nikakve veće bolove, sve je dalje bila stvar prirodnog oporavka.

Da li si naslućivala da tvoj život može da se promijeni za 10 minuta?

– Život može da dobije potpuno drugačiji epilog za kratko vrijeme. Nikada nisam mogla ni da naslutim. Ali da sam mislila da može da dođe do toga, nikada ne bih bila na tom mjestu. To je ono kada kažu da znam gdje ću pasti, ja bih sela.

Imaš trideset godina, da li je ovo najgora noćna mora ili ih je bilo još?

– Mjesec dana pre toga sam proslavila trideseti rođendan. Nije bilo nijednog težeg trenutka ni približno. Ali ponosno mogu da kažem da mi nije bilo suđeno da se desi ono najgore, zbog čega se neizmjerno radujem. Bog je odlučio drugačije, sretna sam zbog toga i radujem se svakog dana.

Nakon tragedije si se ošišala, ofarbala se u crno, pa si se opet ofarbala u plavo. Kažu da kada žene menjaju frizuru, mijenjaju jedan dio sebe. Šta si ti promijenila?

– Jeste. Željela sam da uđem u novi život drugačija, međutim, potpuno sam se navikla. Kažu da žene pri velikim životnim problemima, lomovima promjene dužinu i boju kose, nisam vjerovala u to. Prosto mi je došlo da se ošišam i promijenim broju.

Da li si plakala nakon svega?

– Jesam. Mislim da sam u jako kratkom periodu isplakala sve suze ovog svijeta. Ali ne plačem više, nema razloga za tim. Sretna sam, živa, moram da idem dalje.

Šta je u tebi ostalo poslije svega u sećanju na njega?

– Što sam čista srca bila u jednoj priči, vjerovatno da sam zbog toga i ostala živa. Iskreno sam išla, i to je najbitnije.


Je li ljubomora u tvom slučaju bila kobna stvar?

– Mislim da to ni Frojd ne bi mogao da objasni zbog čega se sve desilo. Vjerovatno je tu bilo niz faktora, uključujući ljubomoru.

Da li danas više cijeniš život?

– Apsolutno. Osvijestila sam svaki trenutak svog život, ne samo svaki trenutak. Bolje čujem i bolje vidim prije svega sebe, a potom i druge ljude.

Izašla si kao pobjednik, koliko ti je bilo teško da se digneš?

– Jesam, digla sam se. Zato sam u nekom trenutku vrlo brzo po samom događaju shvatila da moram da budem dobro da bi ljudi oko mene bili dobro. Ali stvar je lične odluke da budemo dobro, to je ono što svako mora da imputira sebi. Želim da budem dobro. Sva ta iskušenja su data da čovek nešto nauči i izvuče neku pouku.

Kako ljudi reaguju kada te vide?

– Različito. Ima onih koji gledaju ‘jao, je l‘ to ta djevojka’, pa onda kao duha da vide. Veći broj ljudi priđe, pruži podršku. Iz nekog razloga nepoznat čovjek vas sretne na ulici, priđe vam i kaže: ‘Jako mi je drago što si živa’.

Koji ti je danas moto?

– Ono što me nije ubilo, to me je ojačalo. Bukvalno je tako.


Da li se muškarci plaše da ti priđu ili?

– Ne, imam veliki broj udvarača i dalje.


Plašiš li se emotivne veze sa muškarcem ili imaš hrabrosti da pustiš nekog u svoj život?

– Ne plašim se, emotivna veza doći će na red kada joj bude vrijeme. Nemam straha. Ovo je potpuno jedan izolovani slučaj koji nije parametar za bilo šta, a tek ne za građenje daljeg odnosa.


Vraćaš se na scenu gdje će publika imati prilike da te vidi?

– Godinu dana postoji projekat za moju predstavu. Konačno je došlo vrijeme da se to realizuje. Usudila sam se da pokušam da produciram predstavu. Mislila sam da će ići brže, međutim, ne ide kako sam sve zamislila. U februaru ili martu biće premijera. Radi se o komediji koja se tiče svakog od nas. Tako nešto publika nije imala prilike da vidi na našim prostorima.

Šta ćeš poželjeti u ponoć?

– Ove godine sam dobila najskuplji mogući poklon, to je život. Najvrijednije sam dobila, tako da bi sada bilo suludo i alavo tražiti bilo šta. Zahvalna sam svakom danu i ne želim ništa.

Koju bi poruku poslala ostalim ženama?

– Nisam mogla ništa da naslutim, ali svakako da neću podržati nasilje. Neću podržati fizički obračun i u svakom slučaju ću stati na stranu žena, koje jesu slabiji pol. Šamar je veliki zločin nad ženom, a da ne pričam o ozbiljnijim povredama. Nisam dobila nikada šamar. Ali poslije prvog udaraca treba da napuste partnera i ne treba ništa da trpe. Treba sebi reći da može iz svega da se izađe i da je sve rješivo. Ne moraju da ostaju tu gdje ih neko ne voli, jer ih sigurno ne voli ako ih zlostavlja i maltretira. U mom slučaju nije bilo ničeg od navedenog.


Većina žena koje čitaju intervju sada bi vjerovatno sjedile i pričale sa psihijatrom ili bi plakale danima. Ti ne, kako to?

– Mislim da je to individualno. Ne bih ni znala koliko sam jaka da se nije desilo to što se desilo. Zavisi od osobe. Desila mi se najgora noćna mora i trebalo je to prevazići. Trebalo je, prije svega, psihički da se stabilizujemo, pa tek onda fizički. Mislim da sam dobrim djelom uspjela u tome.


Loading..
loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...
loading...
Na vrh