Film i TV

Njegova borba počela je dijagnozom sinovljeve bolesti: Gubitkom sina već je dijelom bio na onom svijetu…

Gagu Samardžića sam upoznala ljeta 1992. u Grčkoj. Prelijep momak plavih očiju, visok, zgodan… Apolon koga je teško bilo ne zapaziti.

Ljubiša Samardžić - Srbija Danas

Bio je na moru sa dugogodišnjom djevojkom koju je tek vjerio i dva druga. Iako sin našeg legendarnog glumca i sam u vodama filmske produkcije, nije se smjestio u hotel sa pet zvijezdica, već u skromne apartmane na drugom kraju slikovitog i brdovitog Neos Marmarasa, u kome si bez kola “osuđen” na duge šetnje do poznate pješčane plaže koja je bila naša svakodnevna destinacija.

Skoro svaki dan smo provodili zajedno na plaži, čak su me često i vozili do nje. Jedini luksuz, ako se to tako može nazvati, su dva dobra automobila kojima su prešli put od Beograda do Halkidikija.

Kao i mnoga sezonska druženja, Gagu više nisam srela, iako dvojicu njegovih “slobodnih strijelaca”, drugara, jesam, i to često.

Živjela sam u Londonu od ‘95. i bila nostalgična za YU filmom. Pokušala sam da zainteresujem NFT (National Film Theatre) da organizuje, tj. da mi da zeleno svjetlo da lično organizujem “sezonu savremenog YU filma” kome sam već dala radni naslov “Film pod sankcijama”. Željela sam da im pokažem da uprkos sankcijama, u teškim uslovima, bez sredstava, u dosta manjem obimu, se ipak snima… Teško, ali se snima.

Jako sam se potrudila da napunim salu za projekciju Makavejevog filma u zimu ‘97. “Misterije organizma”, u nadi da će im to pokazati da London želi da vidi još. Nažalost, nisu imali isto mišljenje.

U okviru Srpskog društva u Londonu, gdje sam bila koordinator za kulturu, organizovala sam samoinicijativno sezonu YU filma. U privatnoj posjeti Beogradu, obišla sam distributere, dobila podršku i filmove.

U “Sinema dizajnu” upoznala sam vlasnika i našeg velikana, glumca Ljubišu Samardžića glavom i bradom. Čovjek bi pomislio da je tolika slava ostavila traga bar nekako na njemu, ali ne. Bio je fin, srdačan i predusretljiv. Pravi gospodin.

Kada je čuo da poznajem i sina, ispričao mi je tragediju koja ih je zadesila. Nisam mogla da vjerujem. Gaga je već tad bio u Londonu na liječenju. Čim sam stigla, pozvali su me da ih posjetim. Bolest je uzela svoj danak i promijenila ga. Ostale su plave oči i visina, a da sam ga srela na ulici ….ne bih da prepoznala. Tuga…

Ponudila sam da pomognem koliko je u mojoj moći. U razgovoru sa Ljubišom došli smo na ideju da se organizuje premijera njihovog posljednjeg filma “Nebeska udica” u Londonu. Bioskopska sala “Screen on the Hill” na Hampstadu bila je puna do posljednjeg mjesta. Sav prihod je bio namijenjen Gaginom liječenju. Ljubiša je došao na premijeru i smjestio se u mojoj kući na Camdenu.

Sjećam se, čekala sam ga na aerodromu “Heathrow” i iz nekog razloga smo pravo sa aerodroma posjetili Srpsku crkvu Sveti Sava. Tamo nas je čekao sveštenik kome je vidno prijalo da lično upozna velikana, Smokija, Šurdu…. Ljubiša nam je prepričavao dogodovštine sa snimanja i filmskih festivala, kako je upoznao Tita, kakve su fazone pravili Gaga Nikolić i on, kako je Milena Dravić reagovala na to… Sada mi je žao što te priče nisam zapisala, da ih sakrijem od zaborava.

Sjećam se da smo plakali od smijeha. Pop doduše i nije, kada je Ljubiša u afektu opsovao svevišnjeg, a ja sam se davila od smijeha u sebi. Kakav je to bio lik …

Ljubiša se obratio publici prije projekcije i zahvalio se na pozivu, ideji, organizaciji i gostoprimstvu. Premijera je prošla odlično. Ipak, zbog ogromnih troškova sale nismo skupili bog zna šta, ali su i za to malo bili zahvalni. Gagu i suprugu sam sljedeći put ugostila u svojoj kući kada sam mu dala kovertu sa prikupljenim novcem i željom za oporavak.

Nažalost, izgubio je bitku. Mlad, lijep kao Apolon, prerano je otišao na onaj svijet.

Ne znam kako roditelji nađu snage da nastave dalje u takvim momentima. Iskreno mislim da ne bih mogla. Život bez moje djece ne bi imao smisao.

Prošlo je mnogo godina od onda. Kasno uveče, 8. septembra, pročitah da nas je i Ljubiša napustio…

Šta reći? Njegova borba za život i smrt počela je dijagnozom sinovljeve bolesti. Zato sam i napisala ovo sjećanje na obojicu. Ljubiša je gubitkom sina sigurno već dijelom bio na onom svijetu. Ali smrt takvih ljudi kao što je bio on, koji za sobom ostave toliko tragova, se možda ne može ni nazvati smrt, jer njegova djela nastavljaju da žive i poslije njega i ne odlaze u zaborav tako lako.

Naše generacije, generacije naših roditelja i stariji će ga dugo pamtiti, a iskreno se nadam da će i nove učiti o njemu i glumcima njegovog doba.

S posljednjim vjetrovima jednog vrućeg ljeta otišao je i on…

Hvala ti na filmovima, serijama, susretima. “A sad adio” u ime svih nas iz 19xx i neke…, piše “Danas“…

Autor teksta:
Olivera Birovljev (filmska i tv producentica)


Loading..
loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...
loading...
Na vrh