Film i TV

Najtužnija priča ikad ispričana o Saši Zurovcu: Predao sam se životu, želim umrijeti

Saša Zurovac pokopan je ovog petka na sarajevskom gradskom groblju “Bare”. Prijatelji i rodbina oprostili su se od filmskog naturščika koji je popularnost u bivšoj Jugoslaviji stekao ulogom Vlade Klikera i interpretacijom popularne ljetne pjesme “Na morskome plavom žalu” u kultnom filmu “Sjećaš li se Dolly Bell”.

Saša Zurovac - Printscreen

Advertisements

Zurovca je u januaru 2002. posjetila Renata Rašović, tadašnja reporterka Jutarnjeg lista, u Zavodu za zbrinjavanje mentalno invalidskih osoba u Bakovićima pokraj Fojnice, u kojem je tada boravio već tri godine.

Tamo je, kao i u filmu koji je obilježio, predvodio orkestar Zavoda.

Jutarnji list” odlučio je iz prašnjave arhive izvući priču Renate Rašović o Zurovcu i njegovom životu u Zavodu i ponovno je objaviti jer teško da bi se iskrenije, dirljivije i opipiljivije mogla ispisati priča o naturščiku koji je jednom ulogom ispisao historiju filmske industrije bivše Jugoslavije.

Počivao u miru, Klikeru!

I guslam ti ja, guslam, noge mi se tresu, kad odozgo, s oluka, jedna kaplja “tup”, pravo ovdje za vrat, k’o da me netko kandžijom ošinu. Spade ćuna u sekundi, ispuše se k’o dušica, kad pita rospija: “Šta ti bi, bolan?” A ja – Kliker se zovem u filmu – umjesto odgovora razvežem: Na morskome plavom žalu, gdje ćarlija vjetrić mio…”

Dvadeset godina kasnije, udobno zavaljen u kancelariji upravitelja, Saša Zurovac svoju je rolu izrecitirao u dahu i zvučalo je kao nekad, na velikom filmskom platnu. Ovaj put, međutim, nije zapjevao. Ne ide ga pjesma, kaže, nisu ta vremena. Ona kad se iz Venecije vraćalo sa Zlatnim lavom za “Sjećaš li se Dolly Bell” Emira Kusturice, koji ga je istrgnuo iz anonimnosti i njega, filmskog naturščika, stavio uz bok najvećima.

Proteklo je odonda i Miljacke i Drine, a mjesto radnje više nije sivilo sarajevske periferije, koju je tako vjerno oslikao film, nego Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidnih osoba u Bakovićima pokraj Fojnice, pedesetak kilometara od bosanske prijestolnice. I tako već više od tri godine.

Ipak, teško se oteti dojmu da Saša danas živi svojevrsni nastavak filmske priče o Dolly Bell. Je li Zavod u Bakovićima za njega inačica onoga filmskog Doma kulture Crni vrh, je li ovaj upravitelj za njega neki novi upravnik Ćoro, da li baš bez razloga danas predvodi orkestar Zavoda kao nekoć u filmskoj priči? I što se, zapravo, dogodilo? Pitati za zdravlje u Bosni u Hercegovini je stvar dobrog odgoja, ali u ovoj ustanovi to svakako nije najprimjerenije. Valjalo se odvažiti.

“Tužan sam”, rekao je jednostavno, ritmički se zibajući na stolcu, ruku podvučenih pod pazuha. Ovaj 54-godišnjak na trenutke se doimao poput uvrijeđenog djeteta. Razumljivo, jer ovaj razgovor nije vođen u zadimljenom kafiću kakvog glumačkog udruženja. I kad se već činilo da će ova priča završiti prije nego što je počela, susretljivi upravitelj Ivo Markija upozorit će da je teško predvidjeti tok razgovora sa Sašom.

Sunce koje se tog jutra pojavilo nakon sedmice nezapamćene zime donijelo je promjenu vremena, a s time i pošast depresije, ćudljivo ponašanje i ostale tegobe hroničnih duševnih bolesnika. Za razliku od većine pacijenata, čija teška, kao i ona vedrija raspoloženja potraju, Saša ih češće mijenja, pa i u jednom danu.

Kartoteka

Sjeća se upravitelj kako su se u početku neki ovdašnji socijalni radnici i terapeuti čudili Sašinoj prisutnosti u Zavodu. Pa on je glumac, legenda, govorili su. Kada je obolio i zašto, mnogima nije bilo jasno. Rat je zameo i dragocjene bolničke kartoteke, pa im je preostalo samo da od šturih podataka sastave mozaik koji je trebao ispričati kako je Sašu rat zatekao na psihijatriji u Jakešu kod Modriče, na teritoriji današnjeg bh. entiteta Republike Srpske.

U ljeto 1992. srpski su vojnici, kako se kasnije pričalo, pretrpali autobuse teškim bolesnicima i bezdušno ih iskrcali u predgrađu Tuzle, puštajući ih da lutaju bez hrane, lijekova i medicinske pomoći. Niko ne može pouzdano reći koliko su tako lutali dok ih jednog po jednog nisu smjestili na psihijatrijsko odjeljenje tuzlanske bolnice gdje je Saša dočekao kraj rata. Tuzlu je napustio u februaru 1996., potom je nešto više od godine boravio kod sestre Dobrile u Sarajevu, ali kako se njen suprug u međuvremenu teško razbolio, u ljeto 1997. bila je prisiljena Sašu smjestiti u Bakoviće.

Ona ista pogrbljena prilika, prepoznatljiva kukasta nosa koji mu je svojedobno donio filmsku slavu, zaista je djelovala tužno, a velike svijetloplave oči isijavale su strah. Razgovarati o vremenima “Dolly Bell” pokazalo se ispravnim. Pogled mu se u trenu razbistrio pa je putovanje Sašinom osebujnom biografijom moglo početi.

“Bila su to vremena. Mogao sam karijeru nastaviti u inostranstvu. Želio sam biti kao Gary Cooper i John Wayne ili čak Richard Burton koji je volio Elizabeth Taylor. Mislim da bih bio dobar u vesternima. Sada to više ne mogu”, otvorio se Saša najednom poput školjke. Prisjetit će se potom bezbrižnog djetinjstva i odrastanja u Mostaru, igre s mlađom braćom Nenadom i Draganom i sestrom Dobrilom. Bilo mu je dvanaest kad se porodica preselila u Sarajevo, u novi stan koji joj je dodijeljen.

U to je doba prvi put čuo pjesmu “Na morskome plavom žalu” i odmah je zavolio kao da je znao da će ga, posve drugog, dubljeg značenja, pratiti cijeli život. Učio je za molera, a živio za umjetnost.

Vrata filmskog svijeta Saši su se odškrinula potkraj sedamdesetih kada ga je njegov dobri susjed, sarajevski redatelj Tomo Janjić, angažirao za svoga “Glinenog goluba”, rame uz rame s ondašnjim glavnim zvijezdama jugoslavenskog filma Batom Živojinovićem i Ljubišom Samardžićem.

Saša je u svom filmskom debiju u nekoliko kadrova vukao sanjke, ali to je sve čega se, barem u trenutku razgovora s nama, mogao sjetiti. No, i to je bilo dovoljno za njegov najveći filmski zalogaj, o kojemu nije niti mogao sanjati.

Mladi redatelj Emir Kusturica, kojemu su i struka i kritika predviđale blistavu budućnost, u to je vrijeme okupljao glumce za svoj prvi veliki projekt pod radnim naslovom “Sjećaš li se Dolly Bell”. Angažovao je tada prvu postavu glumačkih zvijezda poput Slavka Štimca, Slobodana Aligrudića, Mire Banjac i Pavla Vuisića, ali na setu je okupio i dvanaest naturščika koji će filmu dati poseban šarm.

Među njima, u ulozi Klikera, našao se i Saša Zurovac, ne slučajno.

Glineni golub

“Kusturica me je vidio u ‘Glinenom golubu’ i pozvao na razgovor. Bio je zadovoljan, pa sam odmah dobio knjigu snimanja. Prije svakog kadra Kusta je glumcima davao upute, ali meni to nije trebalo. Marljivo sam učio kod kuće pa sam svoju ulogu već znao napamet. Ništa meni nije trebalo dvaput reći. Bio sam inteligentan, odmalena dobar glumac, ali je Kusta u meni razotkrio taj dar”, prisjeća se Saša Zurovac.

Snimanje je trajalo tri mjeseca, a Saša se sjeća da je na setu, koji je znao potrajati od zore do kasno u noć, Kusturica tražio veliku disciplinu.

Glumce koji su došli iz drugih republika smještalo se po hotelima, a Saša je smještaj u svome domu ponudio Slavku Štimcu, pa ga je imao prilike dobro upoznati. Pamti i večeri u Udruženju filmskih radnika nakon napornih snimanja. Sjeća se dobro 1981. i premijere u sarajevskom kinu Mladost, ovacija i snopova svjetala kojima su ga obasipali.

Uspjeh filma prešao je granicu ondašnje države. Kusturica se vratio ruku punih prestižnih priznanja filmskog svijeta, a Saši je za dlaku izmaknula pulska Zlatna arena za najbolju sporednu ulogu. Tu nepravdu, kaže, teško je prebolio.

“Ali raja je to znala bodovati. Počeli su me prepoznavati na ulici, tapšati po ramenima, plaćati piće. Govorili su da sam zvijezda, a ja njima da zvijezde svijetle gore, na nebu. Htio sam ostati to što sam uvijek bio”, prisjeća se Saša Zurovac.

Uloge pljušte Sjetio se Kusturica opet svog Klikera pa ga je 1985. pozvao na snimanje novog filmskog hita, “Otac na službenom putu”, gdje je Saša ostvario malu ulogu vojnika koji negdje u Zvorniku čavrlja s glavnim glumcima, Mikijem Manojlovićem i Mirjanom Karanović.

Kako je, zahvaljujući stvorenim vezama, dobio posao molera na sarajevskoj televiziji, jednom je, pripremajući interijer studija za novogodišnji doček zapeo za oko redatelju Miroslavu Mandiću koji ga je angažovao za svoj kratki film “Brak radnika”.

Dvije godine kasnije., 1987., Saša nastupa i u dugometražnom “Životu radnika”, a uloge pljušte jedna za drugom: u “Mirisu dunja”, zatim u “Vanbračnom putovanju” s Mirom Banjac…

Saša nakratko zastaje. U dnevnom boravku, gdje je za taj dan predviđena prigodna projekcija “Dolly Bell”, već su nestrpljivo čekala njegova braća po muci. Iako nakon stotina projekcija svaki dijalog, zajedno sa Sašom, znaju izgovoriti napamet, još su se jednom iskreno razveselili, tapšući u prolazu svoga Glumca, kako ga zovu.

Zauzeo je Saša svoje mjesto, u prvom redu, a na ekranu su se počela izmjenjivati njemu draga lica Dine, Šintora, Ćore, Topa, Ljubice kurave, a i njega, Klikera. “Dobro si mu reko, Glumac!” čulo se odostraga, pomiješano s grlatim smijehom, krkljanjem, glasnim tupkanjem nogama po parketu. Na poziv upravitelja da nakon projekcije otpjeva “Na morskome plavom žalu” uživo, za raju, odmahnuo je rukom: nije za to raspoložen.

Kad smo se vratili u upraviteljevu sobu, još je jedno pitanje ostalo prešućeno. Šta se, zaista, dogodilo? Godine 1988. umrla mu je majka Anka. Slomio se, nije kamen. Nakon gubitka oca majčina smrt bila je kap previše.

Sljedeće što je izgubio bilo je samopouzdanje, pa onda vjera, a na kraju je izgubio i želju za životom. I tada je počeo njegov strmoglavi ples prema dnu. Što mu je, pak, rat donio i odnio, Saša ne priča nikome. Kad šuti, ne boje ga se. Nije agresivan prema drugima, on svoju bol usmjeri na samoga sebe, pa se i ozlijedi. Sve što želi je da ode, da nestane, jer zastor ove predstave odavno je pao…

Dani u Bakovićima prolaze sporo. Zahvaljujući dnevnoj dozi Akinetona i Mellerila, noći gotovo da i nema. Tristo trideset štićenika na doručak silazi u 8.30, ručak je u 13, a večera u 19 sati.

Utorkom ih razveseli disko u društvenoj prostoriji, a jednom mjesečno organizira se proslava svih rođendana u tome mjesecu. Saša je u Zavodu pronašao dva dobra prijatelja, Jedinka Vidovića i Željka Matića, koji će za njega uglas reći da je dobar čovjek i da najviše vole kad prije spavanja zapjeva “Eminu, od majke jedinu”.

Razveselio bi ih bazen, pa i ovom prilikom mole dobre ljude za pomoć.

A Saši? Njemu je svejedno.

“Usamljen sam. Nisam Richard Burton niti sam pronašao svoju Elizabeth Taylor. Predao sam se životu i želim preminuti. Tako to bude kad shvatiš da nije glumac onaj ko glumi, previše je glumaca iza kamere”, kaže Saša. U trećem satu razgovora Saši, već posve shrvanom umorom, glava je posve klonula. Zgrčio se sve do koljena. Dugo je tako šutio, a onda je naglo ustao. I na posljednji pokušaj upravitelja Ive Markije da barem za kraj otpjeva gostima “onu svoju” odmahnuo je rukom, a potom je ispružio u znak pozdrava i za sobom zatvorio vrata.

Upravitelj je uzdahnuo. Težak je to posao, ali zavoliš ga, kao i ove nesretne i izgubljene ljude koji ti se uvuku pod kožu.

A ima ih svakakvih. Pacijent ove bolnice svojedobno je bio izvjesni Miroslav, matematički genij. Pa mali Pinjo, sarajevska legenda koja je za rata izluđivala srpske snajperiste trčeći od mosta do mosta s uzdignutim srednjim prstom.

Zdravi um

Jedna od pacijentica je magistrica mašinstva, žena crne kose pokraj koje smo trenutak prije prošli. Pa da se čovjek zapita gdje je, uopće, granica između zdravog uma i onoga koji je to prestao biti, i da se uplaši koliko je ta granica tanka i jedva vidljiva…

A onda se iznenada, isprva tiho pa glasnije, s hodnika prolomilo: “… gdje ćarlija vjetrić mio, plavušu sam bajnu snio, o kako sam sretan bio”.

Ponavljao je Saša svoju pjesmu, ponavljao poput kakve brojalice, i zvučala je poput najljepše arije. Privukla je jednu po jednu raščupanu glavu koje su netremice stale zuriti u svoga Glumca, bolničkog slavuja, kao da su svjedoci bogzna čega, samo njima razumljivog i važnog. A Saša? Naglo je zamuknuo pa pogledom otpratio suzu što mu se izdajnički otkotrljala niz obraz, a onda se u grobnoj tišini nekamo uputio ulaštenim bolničkim hodnikom glave pribijene na prsa.

I ni venecijanski Lav ni sto Zlatnih palmi ovoga svijeta ne bi ga natjerali da zastane. Ne osvrćući se, samo je nakratko pogledao kroz prozor. Vani je svjetlucao januarski snijeg.


Advertisements

loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...

Advertisements

loading...

Advertisements

Na vrh