Neprikosnovena muzička zvijezda, koja je prije 61 godinu rođena u Tuzli kao Fahreta Jahić, u ekskluzivnoj ispovijesti za „Avaz“ otkrila je mnogo toga o sebi, braku s Bobom, svojim roditeljima Ifeti i Abidu, sinovima…
Otkrila nam je i svoje planove, želje i tajne.
Od trnja do zvijezda
Kada se osvrnete unazad, šta je najljepše, a šta je bilo najteže u tri decenije braka s Bobom?
– Mi smo, kao i svaki bračni par, dvoje samostalnih ljudi. Prolazili smo kroz vrlo lijepe i veoma teške trenutke. Vjenčali smo se baš u vrijeme kada se počela raspadati država u kojoj smo živjeli, što je nosilo posljedice na sve naše planove, stil i način života.
Bilo je toliko predivnih, ali i veoma teških trenutaka u našem zajedničkom životu da je to teško nekim običnim riječima opisati. Sve u svemu – iz čitave te priče nastojim da se sjetim samo onoga što je bilo lijepo, jer ja sam po prirodi optimista i ekstrovertna osoba. Volim lijepe stvari da podijelim s porodicom, prijateljima i, naravno, sa svojom publikom. Bilo je isto onih užasnih stvari koje su nam se dešavale svima zajedno i, naravno, meni lično, tako da je to teško reći u dvije-tri riječi. Možda ću jednoga dana zaista nešto pisati i napisati kako je to biti i šta znači biti veoma uspješan i popularan. Uglavnom se ta priča svodi na „od trnja do zvijezda“.
Mnogo putujete, a ljetos ste svratili i do Brčkog. S kakvim emocijama dolazite u grad Vašeg djetinjstva i rane mladosti sada kada više nema Vaših roditelja?
– Moja sestra je doputovala. Nismo se družile 28 godina i željela sam da joj ispunim želju da putujemo. Na toj relaciji bilo je i Brčko. Mi smo išle i u Grčku i u Ameriku i planiramo od sada sve naše slobodne trenutke, kada ona može da dođe iz Kanade, da putujemo, da obiđemo mjesta za koja ona ima želju. Mnogo mi nedostaje moja sestra i nadam se da ću imati više vremena da možemo da ćaskamo i da zajedno šutimo, što je ponekad mnogo bitnije.
Od trenutka kada više nema mojih roditelja, kada su oni tamo negdje gdje im je ljepše, nisam vezana ni za jedan grad, pa ni za dolazak u Brčko. Brčko u meni budi lijepe uspomene. Tamo sam odrasla, volim ponekad da odem, ali ja sam mnogo više svjetski nego lokalni putnik.
Evo, i drugu godinu svijet je u pandemiji koronavirusa. Kako Vi gledate na sve ovo što se događa i je li Vam prijala pauza?
– Ova korona nas je sve bacila u nekakav ćorsokak. Skrenula nas je sa šina voza koji ide 200-300 kilometara na sat. Donijela nam je teška upozorenja da nije ni naivna, odnosno da je veoma opasna i da to ne možemo tako brzo prebroditi. Vjerujem da se ipak moramo pridržavati nekih pravila i povesti računa o svom zdravlju, načinu ishrane, da povedemo računa o tome koliko šetamo i koliko zaista zdravo živimo. Dobro je što smo se na neki način usporili, barem ja lično sam se usporila i imala priliku, poslije 40 godina, da legnem na vrijeme, oko 22 sata, da ustanem ujutro vrlo rano, da mogu da budem posvećena zdravom načinu života. Već sam bila na ivici da pokleknem, ali sam se za ove dvije godine resetovala. Promijenila sam i način ishrane, posvetila sam se načinu života gdje vježbam dva ili tri puta sedmično, da li je to joga, šetnja, plivanje, ali uglavnom pokretanje cijelog tijela je nešto što je veoma važno. Donijela nam je korona zaista i puno tužnih momenata. Otišlo je puno divnih ljudi, za koje nikad nisam vjerovala da mogu tako brzo da nas napuste, ali moramo da se borimo i da poštujemo pravila, a pogotovo moramo da poslušamo sebe i fizički i iznutra, duhovno da se oslušnemo.
Gen za preživljavanje
Kakvi su Vam planovi kad korona bude prošlost?
– Već sam puna planova i ideja. Pripremam posao s jedim proizvodom koji će biti namijenjen ženskoj populaciji, a o čemu se radi, imat ćete priliku vidjeti na proljeće.
Kakav odnos imate prema BiH?
– Kad me pitate kakav odnos imam prema BiH, to mi previše zvuči politički. Ja mogu da kažem da sam kao osoba koja je odrasla u Jugoslaviji voljela svakog čovjeka u čitavoj zemlji, ne samo u BiH. Takav odnos imam i dan-danas. U svakoj državi bivše Jugoslavije imam ljude koje volim, jer jedan grad čine ljudi, ne čine zgrade. On što je ostalo i što će biti, a to je da su Bosanci oduvijek imali tu vrstu srdačnosti, koja je kosmopolitska, koja je bila i ostala.
Mnogo je teških trenutaka, odlazaka, sudbinskih udaraca donio period pandemije. Kako to podnosite, jeste li Vi od onih koji se plaše bolesti, sudbine, nepredviđenih događaja?
– Navikla sam da budem borac. Nisam uljuljkana ničim. Mislim da je to sudbina svih nas koji smo rođeni na Balkanu. Imamo taj posebni gen koji je spreman za preživljavanje, jer je toliko straha, stresa… To što je doživio Balkan u svim tim ratovima… Mi svi imamo poseban gen koji nas drži da budemo uvijek spremni. Možemo da budemo i gladni, ali ćemo se boriti da preživimo. To je stvar genetike. Nisam uljuljkana u nekom konformizmu i uvijek sam bila spremna na sve. Teška su vremena. Ne može život da ima amplitudu koja ide samo gore, nego uvijek mora da se desi neka opomena. Ovo je vrlo velika opomena čovječanstvu i tek ćemo za jedno 10 godina saznati šta se dešava iza svega ovoga.
Opišite sebe u tri riječi.
– Ne mogu sebe da opišem u tri riječi, ali mogu da kažem, ne dajte se obeshrabriti. Pamet i iskustvo su najskuplji i najdugotrajniji.
Iskren razgovor
Kakav odnos imate sa sinovima sada kada su odrasli ljudi?
– Važno je s djecom imati iskren i otvoren odnos, otvorenu komunikaciju, da im date ljubavi, podrške i snage da, onog trenutka kada oni osjete da mogu, da odlete iz vašeg gnijezda. Ali da možete uvijek sami da napravite psihološku procjenu šta se dešava s njima i da imate taj vid komunikacije. Ono što predstavlja najtežu stvar u svakoj porodici je iskren razgovor. Nisam baš primijetila da roditelji mogu iskreno da razgovaraju sa svojom djecom i djeca s roditeljima. Mi smo s djecom na vezi svaki dan da čujemo da li su dobro, a kada su neke ozbiljnije stvari, onda sjedimo i razgovaramo i pokušavamo pomoći jedno drugom.
Kako pronalazite balans između duhovnog i materijalnog svijeta?
– Balans između duhovnog i materijalnog, jednostavno, ne postoji, ni u prirodi, pa ne postoji ni kod mnogih ljudi. Duhovno i emotivno, to je nešto što se gaji, njeguje i što vi samo znate šta je to. To je dio vašeg unutrašnjeg bića kojim čovjek mora da se bavi. Mora da pronađe sebe, jer ako sebe ne pronađe duhovno, onda nije usaglašen sam sa sobom. Materijalno nema mnogo veze s tim. Previše materijalnog ne znači da je čovjek sretan. Sreća je, po meni, izbor, a ne stanje.
Na koncu, ima li megazvijezda kao Vi neostvarenih želja?
– Mislim da svaki čovjek, dok diše i dok gleda, ima neke želje. Možda su te želje vezane za zdravlje, možda za neostvarene ciljeve, ali sigurno da ima puno stvari koje bih ja još voljela da uradim. Ne mogu da vam otkrijem puno toga. Uglavnom, družit ćemo se od proljeća.
Žene su popustljivije nego što će to ikada biti bilo koji muškarac
– Boba i ja smo imali razumijevanja jedno za drugo. Jer to su bile dvije veoma uspješne karijere – jedna njegova svjetska koja je nosila apsolutno drugu dimenziju, jer biti uspješan u selu i biti uspješan u gradu nije isto. Pa, zamislite onda kada ste prvi u svijetu ili 16. u svijetu, kakvu to nosi odgovornost. I moja karijera koja je započeta 1981. godine, koja je dijametralno suprotna od njegove.
Oboje smo dobili takva životna iskušenja kroz koja pametan čovjek izvuče samo pouku, ustane i ide dalje. Imali smo razumijevanja jedno za drugo, ja za njegove prohtjeve i on, naravno, za moje. Bez razumijevanja i ljubavi ne vjerujem da ijedan brak može opstati. I na stranu to što morate biti mnogo tolerantniji prema našim muškarcima, jer je na Balkanu to zlatno pravilo. Uvijek smo mi, žene, mnogo popustljivije nego što će to ikada biti bilo koji muškarac, ne samo na Balkanu nego na čitavoj planeti.
Moja mama je nosila dugačke haljine, čuvene heklane rukavice, bolero…
Brena ima stariju sestru Faketu i brata Faruka.
– Imali smo predivno djetinjstvo. U Brčkom sam provela 19 godina, živjeli smo sretno, bili smo porodica koja je imala sve, putovali smo, ljetovali, kupali se na Savi, uveče smo izlazili. Počela sam pjevati već sa 16-17 godina na igrankama. To je bio grad koji je tada živio sretno… Dolazili su pjevači, gostovala su pozorišta, imali smo dva hotela gdje je uvijek bila muzika, grad je živio. Mnogo je bio življi tada, a danas kada odem, to je sjenka tog grada koji je bio toliko živ.
Sjećam se dobro da su moji roditelji išli petkom ili subotom sa svojim društvom na večere, moja mama je nosila dugačke haljine, čuvene heklane rukavice, bolero… Mi smo, zaista, bili porodica koja je živjela dinamično, lijepo. Nikada mi ništa nije nedostajalo. Nikad nisam bila uskraćena nizašta u svom životu, međutim, moji apetiti su bili veći, već samim tim što sam počela pjevati i zarađivati honorare. Željela sam da nešto stvorim i napravim u svom životu. Oduvijek sam bila veoma ambiciozna. Smetala mi je ta neka vrsta diskriminacije, kao, ti ne možeš ovo zato što si žensko, a brat može. Rekla sam da ću nešto da napravim u životu baš zato što sam žensko i drago mi je da sam u tome uspjela. Nadam se da ću biti primjer svima onima koji prave diskriminaciju između dječaka i djevojčica. Svima treba dati šansu. Znala sam da neću ostati u tom gradu. Znala sam da ću nešto da uradim u svom životu.
Morate pokrenuti tijelo
Otkrijete nam tajnu Vašeg sjajnog izgleda u 61. godini?
– Ja sam sebe natjerala da promijenim način ishrane. Natjerala sam se da svaki drugi dan u sedmici vježbam. Morate pokrenuti tijelo ako želite da budete fizički, duhovno i mentalno zdravi.
