Estrada

Brena o privatnom životu, karijeri te zašto je voljela Jugoslaviju: “To je bila preteča EU”

Srbijanska pjevačica Lepa Brena danas nastupa kad želi i koliko želi, da nije glupa smo shvatili, ali ne i da će svoje poslovno carstvo razviti i razvijati ne obazirući se na to što se ponekad spotakne.

Lepa Brena - Senzacija.ba

Advertisements

Na samom početku – slasna gibanica. Za koji mjesec – ljupka puslica.

Tim je riječima Bogdan Tirnanić, nekadašnji kolumnist beogradskog ozbiljnog magazina “NIN”, samim početkom 80-ih opisao prve korake u karijeri buduće balkanske mega folk zvijezde Lepe Brene, koja je 1960. rođena u Brčkom kao Fahreta Jahić, piše “Jutarnji“…

Jer, što je bilo pitanje? Je li poželjno da socijalistički građanin uživa u kiču? Ne, ne i ne! Bivša se država tako brinula i za estetski dignitet podanika. “Kič” je bila ključna riječ te specifične obrane i zaštite, a Brena, onako “nogata i grlata”, provincijalka odjevena u resice slične onima na meblu koje joj je šila majka krojačica i s pjesmama koje su pjevale “Čačak, Čačak, šumadijski rokenrol, oj, Moravooo” ili “Sitnije, Cile, sitnije, pokaži mi najbitnije… “, bila je idealna meta. Bez obzira na to što je odlična pjevačica. I bez obzira na to što je publika za njom poludjela čim ju je Milovan Ilić Minimaks pripustio u svoju nedjeljnu emisiju.

Od toga se trebalo zaštititi. Ali – Brena je već bila u i NIN-u i u svakoj kući.

Jugoslavija se rascijepila! Taj put još tek na “brenoborce” i “brenobranitelje”… Brena je ionako bila nezaustavljiva. Nove pjesme, filmovi u nastavcima, sedamnaest koncerata zaredom u Domu sindikata, rasprodani koncerti u Jugoslaviji (odužila se svima pjesmom “Jugoslovenka”, nije joj baš pomogla…), spuštanje helikopterom na stadion u Sofiji…

Brena danas nastupa kad želi i koliko želi, da nije glupa smo shvatili, ali ne i da će svoje poslovno carstvo razviti i razvijati ne obazirući se na to što se ponekad spotakne. Godine 1991. udala se za tada najboljeg tenisača Jugoslavije Slobodana Živojinovića, s kojim ima dva sina, Stefana i Viktora, a “svojim” smatra i Filipa, iz Živojinovićeve prve veze.

U Zagrebu je prije nekoliko tjedana održala koncert, a prije koji dan sarajevska joj je publika dodijelila nagradu za životno djelo.

I, kako je bilo u Bestu?

– U Bestu je bilo zaista “the best”, moja je publika u Zagrebu uvijek nevjerojatna. Sviđa mi se što ima puno mladih, ali i onih starijih, iz moje generacije. Čini mi se da sam ušla u neko razdoblje kad sam apsolutno sretna i zadovoljna, imam vremena vidjeti i tko me prati i tko je oko mene. Ne radim svaki dan, kao nekada, imam vremena da budem svoja. Tek sam sad shvatila da prezauzeta žena naprosto mora puknuti na nekom šavu. A ne smijete puknuti na šavu koji se zove obitelj, a ni na šavu koji se zove posao, jer to je egzistencija vas i vaše djece. Mužu treba žena, djeci treba majka…

Jeste li bili malo prepopustljiva majka?

– Ma, nisam. Više sam bila malo pretjerano vojnički disciplinirana. Djeca moraju znati što mogu, što ne, morate im dopustiti da budu djeca. Uvijek se bojite da ne propustite nešto u njihovu odgoju, jer djeci ne treba neka XY uspješna osoba, oni traže majku. A ako izgubite tu nit autoriteta kod djece, to je, kad uđu u zrelije godine, nemoguće nadoknaditi.

Što je bilo presudno da u toj brzini glazbene karijere i biznisa kojima ste se počeli baviti ipak odvojite vrijeme za djecu?

– Pa znate kako, navečer radite, ali na nogama ste od ranog jutra. Da ih ispratite u školu, da ih dočekate na ručku, a ja sam sve vrijeme dok su oni išli u školu bila kod kuće kad su se vraćali, da ih pitam, onako nenametljivo, kako je prošao dan. Sreća da su to bile strane škole, pa ste dobivali odmah i mailove i telefonske pozive. Drugo, morate obratiti pozornost na to s kim se ta djeca druže, što stavljaju na društvene mreže.

Da, pročitala sam da je vaš mlađi sin Viktor, tek punoljetan, nešto jako brzo vozio vaš Maybach, pa ga je tata koji je bio s njim u autu branio pred policijom…

– Znate što, to su situacije gdje se ni od čega pravi priča. Naša djeca i djeca u kvartu počela su jako rano voziti bicikle, pa motore, pa one male automobilčiće, pikolo, koje smo im mi poklanjali. Nije to vrijeme koje možemo usporediti s vremenom kad sam ja prvi put sjela u auto sa 18 godina, a mogla sam sjesti samo u auto koji je moj. Oni nauče tu motoriku po nekom automatizmu. A momci su momci, nekada im treba malo pustiti. I od cijele priče naši mediji naprave da se dogodilo “vau”, a nije se dogodilo ništa.


Advertisements

loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...

Advertisements

loading...

Advertisements

Na vrh