Nauka

Dijamantne baterije će “davati” struju tokom 5.730 godina!

Dijamantne baterije su još uvijek u domeni teorijskog koncepta, ali je već sada jasno da bi im bilo potrebno čak 5.730 godina upotrebe da im se snaga smanji na 50 posto početne.

Dijamant - Nezavisne.com

Advertisements

Riječ je o dijamantnim baterijama napravljenim od ugljika-14, odnosno od isluženog grafita iz nuklearnih reaktora koji je tokom upotrebe postao radioaktivan. Još preciznije, riječ bi bila o umjetnom dijamantu koji bi se proizvodio iz nuklearnog otpada.

Izraz dijamantna baterija prvi je prije godinu dana počeo koristiti profesor Tom Scott sa Univerziteta u Bristolu, na mjestu gdje su naučnici izradili i prvi prototip…

Za izradu prototipa su koristili izotop nikla, nikal-63, koji su strpali u “sendvič” između dva sloja pravog, neradioaktivnog, ali umjetno napravljenog dijamanta. Ono što su dobili bio je članak koji je davao napon od 1,9 V, koji je u prvih nešto više od 5.000 godina bio u stanju otpustiti energiju od 15,8 MJ, odnosno ukupno 4,4 kWh. A sve to unutar uređaja jedan centimetar širokog i dugačkog, te pola milimetra debelog.

Doživotna baterija za nekoga s pejsmejkerom ili slikovito rečeno “vječna” baterija za napajanje nekih kritično važnih sistema širom svijeta koji naprosto ne smiju ostati bez napona, sve to odjednom se počelo činiti kao krajnje tričav tehnološki zadatak uz ovakve baterije.

Međutim, koliko je realno za očekivati da se to ostvari?

Naravno da to ne bi bilo rješenje za imalo bitniji dio nuklearnog otpada iz elektrana širom svijeta. Jasno je i to da C-14, ugljik koji u sebi ima 6 protona i 8 neutrona, sam po sebi nije u normalnim okolnostima u okolišu nikakav problem. Jedan takav atom nalazi se prirodno na 1.000 milijardi normalnih ugljikovih atoma, te se C-14 koristi u arheologiji za određivanje starosti predmeta do 60.000 godina, jer mu je vrijeme poluraspada 5.370 godina.

A onda je naučnicima palo na pamet sljedeće; iz grafita koji je direktno u jezgri nuklearnog reaktora odslužio svoje i u kojem se nakupilo C-14 u velikim količinama, radioaktivnost su izvukli zagrijavanjem na visokim temperaturama i prikupljanjem radioaktivnog plina koji se oslobodio. Potom su taj plin podvrgnuli postupku kojim se inače u industriji ili u hemijskim laboratorijima proizvode umjetni dijamanti.

Taj dio još uvijek nije ni po čemu revolucionaran. Već godinama se njime mogu proizvoditi i nanokristali dijamanta i dijamant u ultra-tankom filmu i dijamanti koji se mogu koristiti baš i kao nakit, ako je neko baš zapeo. Revolucionarno je međutim bilo to što je ispalo da pri doticaju radioaktivnog dijamanta C-14 s neradioaktivnim dijamantom C-12 dolazi do slabašnog napona.

Običan dijamant je inače jako sklon provoditi električnu energiju, C-14 raspada se relativno sporo, a usto optočen običnim umjetnim dijamantom sa svih strana njegova radioaktivnost ne prodire vani.

Ono što bi vani izlazilo, kroz elektrode, bilo bi 15 J energije dnevno, što je sasvim dovoljno za pejsmejker ili nešto slično, a nakon što bi se svladala tehnologija industrijske proizvodnje dijamantnih baterija, ko zna gdje bi bio kraj toj priči.


Advertisements

loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...

Advertisements

loading...

Advertisements

Na vrh