Nauka

ZEMLJA U OPASNOSTI: Fizičar iz CERN-a kaže da se tamo dogodilo nešto veoma loše i da je to zataškano

Dr Edvard Mantil, fizičar iz CERN-a u Ženevi u Švajcarskoj, koji se specijalizovao za istraživanja o subatomskim česticama i njihovom međusobnom delovanju, rekao je da CERN ne služi za ono za šta mnogi veruju da služi.

CERN - Webtribune.rs

Sigurno znate da se u CERN-u nalazi Veliki sudarač čestica (LHC), ogromni naučni instrument prečnika 30 kilometara koji se navodno koristi za istraživanje postanka univerzuma. Međutim, to nije prava namjena ove mašine. Ona je dizajnirana kako bi otvorila portal u drugu dimenziju, piše “Webtribune“.

Zamislite naš univerzum kao stranicu knjige, kao dio mnogo većeg skupa univerzuma povezanih koricama, odnosno dimenzijama. Svaka od stranica krije svoju posebnu priču i nijedna nije u kontaktu sa drugom stranicom kao što mastilo sa papira ne prelazi na narednu niti bilo koju drugu stranicu. Dakle, svaka stranica je univerzum za sebe.

Istraživanja ovakvog fenomena su započela još šezdesetih godina prošlog vijeka, a mislilo se da univerzumi ne mogu da ostvare kontakt jedan sa drugim sve do osamdesetih godina. Tada je uloženo nekoliko milijardi dolara u istraživanje ideje da dovoljno velika količina energije u maloj oblasti može da probije stranicu i omogući nam da virnemo u drugi univerzum. Mnogi naučnici su bili zabrinuti zbog tog projekta, ali su odlučili da istraju s tom idejom u ime nauke. Tako je nastao CERN, a glavni zadatak je bio da se portal otvori i zatvori čisto da bi se dokazalo da je to moguće.

Pojavila se pohlepa za saznanjem o tome čega sve ima u novom univerzumu i uložene su ogromne sume novca u ovaj projekat. Javnosti je izložena zvanična priča o „razumjevanju univerzuma“, dok je prava istina sakrivena.

Grupa naučnika koja radi u CERN-u se naziva Porodica i mijenja se s vremena na vrijeme pošto neki članovi umiru ili odlaze u penziju. Dr Mantil je član Porodice i ispričao je šta se dogodilo prošlog četvrtka:

„Bio je to običan dan. Bila su zakazana dva sudara u LHC-u, jedan u 9 ujutru i drugi u pola 7 popodne. Oba su prošla odlično i eksperimenti su označeni kao uspješni.

c-1

Oko 7 popodne, tim je napustio sobu za posmatranje, a mašina je stavljena u mod pripravnosti. Zatim sam dobio poruku na svom pejdžeru u kojoj je pisalo „dnevna soba“. Primjetio sam da je i dr Selin De Akor takođe dobila poruku. Uputili smo se u ovu posebnu prostoriju u kojoj su se donosile ozbiljnije odluke.

U sobi je bio čitav tim, a na čelu stola je sjedela Otac, mlada ambiciozna fizičarka po imenu Sandra O Rajli. Nju zovemo Otac zato što ona zadaje naređenja čitavom timu Porodice. Raspoloženje je bilo prilično napeto. Ona je u jednom trenutku rekla „Danas ćemo probati sa 40 tera elektron volti“.

Njene riječi su izazvale potpunu tišinu, a zatim su se uzbunili dr Akava i dr De Akor, rekavši kako mašina ne bi mogla da podnese toliku energiju. Svi protesti su ignorisani. Otac je rekla: „Sastajemo se u kontrolnoj sobi u 22h“. Napustili smo dnevnu sobu u potpunoj tišini.

Ukoliko mašina ne bude mogla da podnese toliku energiju, uništićemo mašinu vrijednu nekoliko milijardi dolara, dok ćemo u suprotnom možda konačno uspjeti da otvorimo portal. U 22h smo se okupili u kontrolnoj sobi i započeli eksperiment.

Puštena je prva čestica, a zatim i druga. Energija je sve više rasla dok u jednom trenutku nije dostigla 40 TeV. Kada su se oblaci čestica mimoišli, prvo smo primjetili da je temperatura u prostoriji porasla i počeli smo da paničimo. Neko je uzviknuo „Zaustavite mašinu! Doći će do eksplozije!“. Međutim, Otac je rekla „Čekaj!“. Ona je pokazala na temperaturu jezgra, koja je bila sasvim normalna.

Zatim smo se svi okrenuli i pogledali u termostat prostorije na kom je sada pisalo 35C, iako smo započeli sa 20C. „Započnite sudaranje“, uzviknula je. U trenutku sudara, zalepljujuća svjetlost je obasjala sobu, a temperatura se vratila na 20C. Nismo mogli da vidimo čak ni prst pred okom. Odjednom smo čuli stravičan vrisak. „Da li ste svi dobro?“, pitala je Selin. Ja sam uzvratio da sam dobro. Svi članovi Porodice su počeli da se javljaju dok su naše oči pokušavale da se priviknu na svjetlost.

Uz zvuk pritiska dugmeta za vanredne situacije, prostoriju je obasjala crvena svjetlost. Mogli smo da razaznamo sjenke, ali ne i odlike lica. Prošlo je 2 minuta, a Otac se nije oglasila. Nije joj bilo ni traga ni glasa. Otvorio sam izlaz za vanredne situacije i izašao do kutije sa osiguračima da isključim svjetlo i vratim normalno osvjetljenje. Otrčao sam nazad u kontrolnu sobu i primjetio sam da ništa u prostoriji ne fali, osim što Otac nije sjedila na svom mjestu. Tamo gdje je sedila su ostali samo njen nakit i njena odjeća, ali njoj nije bilo ni traga ni glasa. Nestala je“.


Loading..
loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...
loading...
Na vrh