Zdravlje

“EMA BI DANAS BILA ŽIVA DA NIJE IGNORISALA SIMPTOME! Kada je izašla iz toaleta sa OVIM na trenerci, sve mi je bilo jasno!”

Ispovijest njene sestre ledi krv u žilama.

Toaletni papir - Blogspot

Advertisements

– Moja sestra, Ema, preminula je juna 2010. godine uslijed raka debelog crijeva u četvrtoj fazi, započinje ispovijest njena sestra, piše “Alo!“.

Da je dijagnozu dobila onda kada su simptomi počeli da se javljaju – dvije godine prije nego što je zapravo otišla kod doktora, mogli su da joj taj rak uhvate u ranijem stadijumu i imala bi šanse da preživi. Umjesto toga, morala je da prođe kroz odstranjivanje 30cm debelog crijeva, histerektomiju kada je imala samo 40 godina, i pet godina radioterapije i hemoterapije.

– I sve to zato što je moja Ema dvije godine ignorisala uporne simptome: često podrigivanje, pri čemu joj je zadah bio kao pokvaren, hronični umor, dijareja, krv u stolici, nadut stomak i bolni grčevi.

Ali lako je okrenuti glavu na drugu stranu, jer svi ti simptomi mogu da ukazuju na nešto sasvim drugo, a mogu i da se ignorišu. Jer ne moraju da znače ništa posebno – ko bi od nas obraćao pažnju na podrigivanje ili umor? Prepišemo to lošoj ishrani, PMS-u, neispavanosti i i sličnim stvarima. A krv u stolici? Pa, o nekim stvarima se ljudi stide da govore – moja sestra je to krila od svih.

Na proljeće 2005. godine je naša porodica prvi put postala svjesna da sa Emom nešto nije u redu. Krenula je na trčanje sa našom trećom sestrom, Vivijan, i dok su džogirale, Ema je shvatila da hitno, ali zaista hitno, mora u toalet. Brzo su otišle u obližnji restoran, a onda je Ema iz njega izašla sa zadnjim dijelom trenerke natopljenim krvlju. Više nije mogla da krije šta joj se dešava i priznala je Vivijan da kroz to prolazi već godinu dana.

Tokom te godine dok je sve krila, Ema je išla u dvije klinike. Nije imala zdravstveno osiguranje a nije mogla da priušti sebi privatnog gastroenerologa. Nijedan od tih doktora iz klinika nije je poslao na kolonoskopiju, već su joj rekli da ima kolitis, upalu debelog crijeva. Krvarenje je trebalo da im bude veliki signal, ali su ga zanemarili. Ema je strahovala da nešto ozbiljno nije u redu sa njom, ali baš zbog toga plašila se da sazna šta tačno nije u redu. Kako su joj dva doktora rekla da nije ništa strašno, riješila je da im vjeruje.

Međutim, poslije incidenta na džogiranju, simptomi su postajali sve očigledniji. Nadutost je postajala sve gora, počela je da izgleda kao da je trudna. Zaspala bi svuda, nekad čak i dok vozi. Vivijen se sjeća da je jednom zaspala usred njihovog razgovora. Ja sam pokušavala da ubjedim sebe da je Ema prosto iscrpljena kao i sve zaposlene a samohrane majke. Uglavnom, znali smo da moramo ozbiljnije da pristupimo njenom problemu i uspela je da ubjedi poslodavca da joj uplati to socijalno osiguranje kako bi mogla da ode na kolonoskopiju koja inače košta oko 3.000 dolara.

Test je uradila u utorak, a u četvrtak je dobila rezultate – rak debelog crijeva u četvrtom stadijumu. Imala je hitnu histerektomiju, a u petak kolektomiju. Dali su joj šest mjeseci života. Nakon dijagnoze, Ema je riješila da nauči više o zdravoj hrani i zdravom životu, u nadi da će joj to pomoći. I jeste, jer poživjela je pet godina preko ljekarske dijagnoze. Jela je organsku hranu, mnogo spanaća, za doručak šejkove od zelenog povrća, i ograničila je unos mesa i kofeina. Eliminisala je kokice i sve sjemenke iz ishrane, jer njih debelo crijevo teško podnosi. I slatkiše je potpuno zaboravila. Svuda je šetala, stalno. Čak i potpuno iscrpljena, tjerala je sebe da šeta.

Njen specijalista, koji je i uradio pregled, rekao nam je da bi svako od članova njene porodice morao da radi preventivnu kolonoskopiju na tri godine. Ja imam 33 godine i već sam prošla kroz četiri. Počela sam da jedem mnogo više zeleniša, meso jedem u minimalnim količinama, slatkiša se klonim koliko god mogu i redovno idem na jogu i fitnes.

I na svaki grč u stomaku, ja se štrecam, i baš zato redovno idem na preglede. Želim da taj rak, ako se pojavi, uhvatim na vrijeme. Nekada djelujem hipohondrično ali moram da znam šta mi se dešava u tijelu. Da je moja sestra tako postupala, danas bi bila živa. To je ono što me najviše boli, to što znam da je sve to moglo da se spriječi.


Advertisements

loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...

Advertisements

loading...

Advertisements

Na vrh