Posao

Đurđevići su u roku od sat vremena ostali bez posla sa TROJE DJECE, a evo kako su ih spasili kolačići iz 12. vijeka!

Sa radošću, osmijehom i emocijama petočlana srbijanska porodica Đurđević vikendom prodaje italijanske kolačiće na Kalenić pijaci u Beogradu. Đurđevići žive u malom, ali ljubavlju ispunjenom domu u Žarkovu.

Porodica Đurđević - Pricesadusom.com

Advertisements

U julu 2015. godine Jelena (36) i Davor Đurđević (47) u istom danu su ostali bez posla, piše stranica “Priče sa dušom“…

Nevjerovatnu slučajnost nisu doživjeli kao životnu nepriliku, već kao ideju za novi posao, novi početak, novi izazov i novu nadu.

76890

I dok bi mnogi roditelji troje djece na njihovom mjestu paničili, ne znajući šta će i kuda će bez dvije plate kojih više nema, ovi supružnici smireno su prihvatili okolnosti i počeli da razmišljaju da se bave nečim što mogu da stvore sa svojih 10 prstiju.

Dok se sa osmijehom, uz upadice bliznakinja Anastasije (10) i Teodore (10) i najmlađe Irine (6), prisjećaju kako su preživjeli taj period, njihova priča na prvi pogled djeluje groteskno, i tužna i smiješna, ali prije svega je vedra i puna nade.

evekt

Tog petka ja sam ostala bez posla u 17.20 sati, a Davor u 18.15. Kada smo došli kući, skoro uglas smo jednom drugom rekli: “Imam nešto novo da ti kažem”. Jedino i najveće bogatstvo sa kojim smo tada ostali su naše tri kćerke i zdravlje. Znali smo da ćemo već sa te dvije najvažnije stvari u životu uspjeti da se dignemo kao feniks, i da je to što smo dobili otkaze samo jedna nova životna situacija”, priča Jelena.

Kolačići kantućini kao spasioci

qum

Pošto su prestali da rade početkom mjeseca, zbog čega su im, srećom, odmah i isplaćene plate, riješili su da ih potroše i odu na ljetovanje, umjesto da sjede i oplakuju svoju sudbinu. Uplatili su last minut ponudu jedne agencije i otputovali u Grčku.

“Tamo smo zaboravili na sve i dodatno upili pozitivne energije, odmorili se, uživali, posvetili se jedni drugima”, dodaje Davor.

Po povratku u Beograd, u sandučetu su ih sačekali računi i drugi troškovi za koje nisu imali novac. Sjećanje na sunčanje na ostrvu i kupanje u moru počelo je da blijedi, ali samo nakratko.

Znala sam da više neću da radim u korporaciji, a Davor da neće da radi za drugog. Kada smo riješili šta nećemo, trebalo je vidjeti šta hoćemo i možemo, kako bismo našli način da preživimo. Motiv su nam u isto vrijeme bili i ljubav i nužda. Imali smo ideju da u posao uključimo i kćerke i da napravimo sistem u kojem svaki šraf porodice mora da funkcioniše”, prisjeća se Jelena.

Sjetili su se kolačića kantućina (cantuccini) za koje im je recept dao Jelenin brat koji živi u Njemačkoj, a koje su prethodno pravili povodom slave, rođendana i drugih svečanih prilika, dok su ih prijatelji sa zadovoljstvom degustirali.

“To su italijanski kolači koji su se još u 12. vijeku pravili u samostanima u Toskani i najčešće konzumirali uz slatko vino. Bukvalni prevod je: dva puta pečeni biskviti ili slatki hlepčići”, priča Jelena.

“Pravimo ih sa bademom, kajsijom i ponekad sa đumbirom. Lijepi su da se jedu uz kafu, čaj, mlijeko i vino”, dodaje Irina, najmlađa članica male porodične fabrike.

Glavna karika u lancu proizvodnje je tata Davor koji pravi tijesto, mijesi ga, stavlja u pleh i peče u kuhinjskoj rerni. Ženski dio porodice dodaje da su mu dva dana prije odlaska na pijacu ruke u tijestu do lakata. One su ujedno zadužene za marketing i prodaju, a Irina ima zadatak i da udari pečat na papirne cvijetiće – etikete.

“Prvog dana prodao sam samo tri kesice, a sutradan malo više. Sljedećeg vikenda smo poveli kćerke i one su prodale čak 10. Ljudi uglavnom pozitivno reaguju na to što nam one pomažu, a mušterije su zadovoljne ukusom kolača i uslugom prodavaca”, otkriva Davor.

“Ko ne vidi u orahu, ne vidi ni u tovaru, kaže stara poslovica moje bake. Mi smo u te prve tri kesice vidjeli da možemo mnogo, davali smo sebi nadu. Jer, kad date sve od sebe, kad uradite posao najbolje što možete, onda nema mjesta panici i strahu, univerzum će dalje raditi za vas”, sigurna je Jelena.

Nema rečenice: Ne mogu!

xrt

Osnovni moto, molitva i mantra ove porodice je zahvalnost. Jedan od njihovih rituala je i da, dok sjede za kuhinjskim stolom, kažu barem dvije stvari na kojima su zahvalni za taj dan ili sedmicu.

“Najlakše je sjediti u zoni komfora i kukati. U našoj porodici ne smije da se upotrebi rečenica “ne mogu”. Život nije odustajanje, život je stalan rad na sebi, učenje i suočavanje sa problemima, a u tome jeste i najveća ljepota postojanja. Niko nije bez razloga na ovom svijetu. Zahvalni smo ljudima sa kojima sarađujemo, koje smo upoznali, zahvalni smo mušterijama, svima koji nam pošalju poruku da su kolačići divni, zahvalni smo na svakom novom danu i prilici da ga preživimo”, kaže optimistično Jelena, prije nego što je spremila kćerke za trening mačevanja.


Advertisements

loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...

Advertisements

loading...

Advertisements

Na vrh