Svaštara

“Roditelji su mi otkrili da sam slijepa tek kad sam imala 17 godina”

Da li je moguće biti slijep, a da toga niste ni svjesni?

Caroline Casey - Pixsell

Upravo to dogodilo se Caroline Casey, irskoj konsultantici i aktivistici koja ima očni albinizam, što je otkrila tek kao 17-godišnjakinja, prenosi “Večernji“…

Advertisements

Kad sam odrastala, nisam znala da nešto nije u redu sa mnom. Nosila sam naočale i bila izuzetno nespretna, ali moje ocjene u školi nisu bile ništa drukčije od ostalih. Pojma nisam imala da sam zapravo legalno slijepa, što sam otkrila tek zahvaljujući slučajnom razgovoru sa 17 godina”, otkrila je Casey u članku na “Guardianu”.

Casey je, naime, prije gotovo 30 godina bila kod okulista i usput je spomenula da želi položiti vozački ispit, na što je okulista reagovao iznenađenjem. Pitao je njene roditelje zašto joj nisu rekli istinu: da ima očni albinizam, genetsku očnu bolest koja uzrokuje trajni gubitak vida. Može dobro razaznati lica izbliza i raspoznati oblike, ali sve dalje od jednog metra izgleda joj kao nefokusirana slika na kameri.

Nikad nisam naučila voziti, ali nisam dopustila da me težak gubitak vida sputava”, poručuje Casey, koja radi kao konsultantica i živi sa suprugom i djecom u Dublinu, gdje se također posljednjih 15 godina bori za prava osoba s invaliditetom.

Nedavno je pokrenula i globalnu kampanju #valuable koja poziva poduzeća širom svijeta da prepoznaju vrijednosti osoba s invaliditetom.

Ispostavilo se da su moji roditelji znali da imam bolest otkad mi je dijagnosticirana sa šest mjeseci. Kontrolisali su je, ali mi nikad nisu rekli za nju. Ljudi me često pitaju jesam li bijesna na svoje roditelje. Ali nisam, i nikad nisam dovela njihovu odluku u pitanje“, kaže Casey.

Sve što se sjećam jeste kako je moja mama plakala dok mi je priznavala istinu. Mislim da joj je srce bilo slomljeno jer me više nije mogla štititi od stvarnosti. Ali moja reakcija bila je drukčija: jednostavno nisam mogla prihvatiti te novosti. Živjela sam 17 godina kao normalno dijete i nisam se mogla poistovjetiti s onim što mi je rečeno”, otkriva Casey.

Život joj se tada nastavio normalnim tokom, o svojem oboljenju nije razgovarala ni s kim osim s nekolicinom prijatelja iz djetinjstva.

Ali sve se srušilo desetak godina poslije, kada je imala 28 godina i radila kao konsultantica.

Bila sam preponosna da koristim vizualna pomagala poput softvera koji se aktivira glasom te sam uspijevala sakriti svoju bolest. Ali obavljanje posla iziskivalo je toliko truda da mi je samopouzdanje počelo padati i konačno sam odlučila priznati. Otišla sam šefici odjela za ljudske resurse i rekla:

“Ne vidim i trebam pomoć”. Bila sam nevjerojatno živčana i srce mi je kucalo jako brzo, ali kad sam joj rekla, osjetila sam olakšanje”, kaže Casey.

Nakon toga uzela je jednu godinu odmora, pa je napustila firmu u kojoj je radila i pokrenula je neprofitnu organizaciju za pomoć osobama s invaliditetom. I nikad, kaže, nije zažalila.

I dalje ne želim tražiti pomoć osim ako apsolutno ne mogu nešto učiniti, ali našla sam ravnotežu između snage i ranjivosti”, zaključuje.

Advertisements

loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...

Advertisements

loading...

Advertisements

Na vrh