Svaštara

Vazduhoplovna gimnazija “Maršal Tito” u Mostaru: U plave visine za ljubav mladih Mostarki (1970)

Mladi su temperamentni, treba im dati da rade, staviti ih u situaciju da se suoče sa teškoćama. Problem mladih je “šta da se radi”. Trebalo bi preći na djela, puno se priča, puno. Ovdje u našoj školi se brže sazrijeva. Problem jednog je problem čitavog razreda…

Mostarke i piloti - Yugopapir.com

“Putniče, ako nekad dođeš u ovaj grad, dođi u proljeće, kada procvjeta behar i djevojke okite svoje kose bijelim cvjetovima… Oživi tada Stari grad… I opet život počinje ispočetka… Malim krivudavim ulicama pjesma ispuni svaki prozor i svako lice… U djevojačka srca uvuče se nekakav nemir, te više vole i jače ljube nego obično…”

Advertisements

Tako pjeva u prozi Vidmar Veljković, pitomac Vazduhoplovne akademije, u Jubilarnom broju mostarskih “Mladih krila” koji uređuju učenici Vazduhoplovne gimnazije “Maršal Tito”.

Do juče je i Vidmar bio učenik ove škole, u njoj je naučio tako toplo da pjeva o plavetnilu, Mostarkama i ljubavi.

Tragali smo za istinom u Vidmarovim riječima. Našli smo je tu u dvorištu Vazduhoplovne gimnazije. Razgovarali smo sa gimnazijalcima, zbog kojih djevojke sa bijelim cvjetovima ne mogu da usnu.

I djevojke su bile tu, blistave i nasmijane da uveličaju slavlje povodom sportskih takmičenja vojnih škola i akademija, koja se održavaju svake godine od 29. do 31. maja. Posljednje veče takmičenja bilo je rezervisano za zabavu i ples.

Fer odnos prema djevojkama

Kroz omamljivu majsku noć plovio je ritam zabavnih i dalmatinskih melodija. Orkestar JNA iz Mostara, “Entuzijasti”, fokloristi mostarskog KUD “Abrašević” i pjevači došli su da sa oduševljenjem zabavljaju goste i domaćine Gimnazije “Maršal Tito”.

Ljiljana Kovačević, mlada, stasita Mostarka, pjevala je to veče “Iz dnevnika jedne žene”.

– Da li u dnevnicima Mostarki ima mesta i za mlade vazduhoplovce? – upitali smo sentimentalnu, ali raspoloženu Ljiljanu.

– U svakom slučaju za njih ima više mjesta nego za civile. Ozbiljniji su i dostojanstveni a to djevojke vole.

A plavokosa pjevačica Maja Antunović dodaje:

– Većina mladih djevojaka ih obožava i zato su Mostarci ljubomorni na njih.

Kada smo Maju upitali da li je ona dovoljno kompetentna da u ime mostarskih djevojaka daje takve neozbiljne izjave, vitka plavuša je rekla da peva u Domu JNA i u Domu omladine pa zna kako su mladi mostarski civili daleko neozbiljniji od nje i od vazduhoplovaca.

– Mladići iz ove škole su i kao momci i kao drugovi odlični, uvijek ostaju fer prema djevojkama, što znači da su dobro vaspitani.

– Ko kome, obično, predlaže kontakte?

– Inicijativa obično potiče od učenika ove škole. Mi službeno ovamo, a oni privatno tamo.

– Ima li u toj fer-ljubavi barijera?

– Ima – odgovara Ljiljana umjesto Maje. – Stariji nam brane. Kažu: vazduhoplovci su danas tu, sutra nisu. A mi ne mislimo tako …

Tako ne misli ni plavuša sa sladoledom, ni djevojka sa dugom crnom kosom koja nam se predstavila kao učenica III razreda ekonomske škole, ni crnka koja liči na Elizabetu Tejlor…

Ne misle tako ni mladi maturanti: Laslo Mohači, Marko Jarić, Željko Miletić, Tomislav Torović, Zoran Mitić.

– U nama – kažu oni sa prizvukom ironije – stari Mostarci gledaju strance.

Smiješno!

Pa nas je ovdje 14 nacionalnosti, među kojima i jedan Etiopljanin. Kao braća rastemo, mladi i zdravi, slobodni od predrasuda. I zato nam ta podjela na domaće i goste smeta i vrijeđa nas.

Maratonska ljubav

– Pa ipak, i pored gunđanja starih, dogodi li se da djevojke propuste i posljednji autobus za centar?

– Bude i toga, kad zaljubljene izgube moć orijentacije.

– Ponašate se, svakako, kao pravi vitezovi?

– Viteški ih tada otpratimo do grada, pješice, naravno.

– Vi ste onda i maratonci. Do grada ima dosta kilometara.

– Imamo mi kondicije. A šetnja udvoje je romantična. Romantika nas relaksira. Da nije toga postali bismo automati. Osim toga, plavetnilo neba, čiji ćemo gospodari uskoro biti, asocira na nježnost.

Plave visine imaju nečeg zajedničkog sa ljubavnim zanosom.

Nismo bili u mogućnosti da razgovaramo sa svim zaljubljenim maratoncima.

Sportska takmičenja su ulazila u završnu fazu, pa su sada bili u jednom drugačijem zanosu: i ove godine pehar komandanta Ratnog vazduhoplovstva ostaće tu u njihovoj gimnaziji.

U šarenilu sportskih dresova ugledasmo i Slobodana Nikolića, državnog reprezentativca u džudou, koji je za vrijeme odsluženja redovnog vojnog roka u Mostaru trenirao mlade vazduhoplovce.

– Fizička spremnost mladića je na zavidnoj visini – rekao nam je Nikolić. – Oni vole džudo iz želje za afirmacijom. Džudo je pun mistike i privlačan je zbog toga što u njemu dolazi do psihološkog sudara ličnosti, a ne samo fizičkog. To je filozofski sport.

Najbolji mi je Marko Jarić. Eto, taj mladić sa plavim pojasom svjestan je da mora postati kompletna ličnost. Eno ga, dolazi.

– Marko, da li te interesuje još nešto pored džudoa?

– Pored džudoa, bavim se i prsnim plivanjem, a kažu da sam i najbolji matematičar.

– Ima li matematika veze sa džudoom?

– I te kakve. Šalju me da studiram na Prirodno-matematlćkom fakultetu u Beogradu, a ja sam Beograđanin. Trener Nikolić je takođe iz Beograda, pa ću nastaviti tamo da treniram džudo, a želja mi je da branim jugoslovenske boje na Olimpijadi 1976.

– A djevojka?

– Moja Mostarka je takođe maturant, i vjerovatno će studirati u Beogradu.

Razgovoru se priključio i Željko Miletić, pošto je bacio svoje koplje 60,5 metara. I Željko je siguran u svoje sposobnosti:

– Ako komisija potvrdi moje psihofizičke sposobnosti, odlazim na jesen u Vazduhoplovnu akademiju. Tamo ću nastaviti sa treninzima, i kroz tri godine ću, nadam se, oboriti državni rekord.

– Vi ovdje zaista imate idealne uslove za svestran razvitak: maltene hotelski smještaj, besplatno odjevanje, slobodno nošenje civilnog odjela po gradu, kabinetsku nastavu, vannastavne aktivnosti prema ličnih sklonostima. Uporedite se sa ostalim srednjoškolcima u zemlji.

– Mislim da je u drugim školama manje monotono zbog toga što su mješovite. Osim toga, malo znanja dobijamo iz umjetničkog obrazovanja kao što je muzička i likovna kultura. Više smo okrenuti tehnici, i to je dobro što se tiče pilotaže.

Ali znatiželja mladića se ne može sputati. Ako se tehnički svijet ne oplemeni umjetnošću, on postaje siv, monoton.

Plava boja je pomalo lijepa, pomalo hladna

To isto nam je rekao i Laslo Mohači, maturant, koji misli da neće moći letjeti jer je počeo da nosi naočari. Laslo je došao ovamo prije četiri godine iz Novog Sada. Laslo, pred svojim slikama, kojima je ukrašen izložben prostor škole, priča jezikom likovnog kritičara:

– Ovdje sam počeo da slikam. Pomalo sam osjetljive prirode, pomalo sam pjesnik i filozof, ali eto, više sam vizuelan tip i to me je nagnalo da se bojom izrazim. Sve slike su mi plave, a to je i razumljivo jer su nam osjećanja više kosmička nego zemaljska.

To je lijepa, ali hladna, pomalo podmukla boja.

Laslo nam je priznao da će patiti što, možda, neće biti pilot, što će biti na zemlji, a ne na nebu.

– Sjećam se prvog letenja. Taj se doživljaj ne može uporediti ni sa jednim koji znam na zemlji!

Mladima treba vjerovati

Upitali smo Lasla Mohačija, Tomislava Torovića i Zorana Milića (glavnog i odgovornog urednika “Mladih krila”) da li imaju neke određene kriterijume o odnosima starih i mladih i humanističkom progresu mladog čoveka uopšte.

– Humanizam i renesansa su bili problem 15. vijeka, a ko kaže da takav pokret nije možda i danas potreban – odgovorio je Laslo. – Mlade najviše nervira odbijanje od strane starih. Nemamo ništa protiv toga, ali neka dokažu da su u pravu i onda ćemo to prihvatiti.

Mladi su temperamentni, treba im dati da rade, staviti ih u situaciju da se suoče sa teškoćama.

Problem mladih je “šta da se radi”. Trebalo bi preći na djela, puno se priča, puno.

Ovdje u našoj školi se brže sazrijeva. Problem jednog je problem čitavog razreda.

Uzmimo, recimo, poeziju. Dok se u civilstvu igraju ljubavnih bolova, što prelazi u prozaično i naivno, dotle se ovde zadire u psihologiju duboko, do srži.

To potvrđuju i pjesme mojih drugova Zorana Mitića i Jove Marića. To znaju i ostali moji drugovi koji mnogo zrelije rezonuju od gimnazijalaca u gradu.

Ovo mišljenje smo provjerili i u razgovoru sa direktorom i profesorima ove jedinstvene škole, u kojoj su samoupravni odnosi unijeli pravu renesansu u razvoju mlade ličnosti. Otišli smo iz Vazduhoplovne gimnazije “Maršal Tito” sa željom da ovakvih škola bude što više.

Napisao: Sreten Drašković, obrada: Yugopapir (Veseli svet, jun 1970.)

Advertisements

loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...

Advertisements

loading...

Advertisements

Na vrh