Region

Kakva EU, ne mogu Hrvati ni do Slovenije

Ne možeš ni ključne dokumente čitati na hrvatskom jer su na tom jeziku prevedeni samo neki, pa ako ne znaš engleski, francuski ili njemački, nećeš ni znati zašto čekaš na granici koja tu ne bi trebala biti.

Međunarodni granični prijelaz Bijača, između Bosne i Hercegovine i Hrvatske, danas je predat na upotrebu nakon što su u potpunosti završeni svi radovi po standardima Europske unije, a tom prilikom je otkrivena ploča sa svim podacima o donaciji. ( D. Maric - Anadolu Ajansı )

“Niko više ne smije da nas bije!”, uzvikivali su radosno hrvatske vođe 1. aprila 2009. godine kad je Hrvatska i službeno ušla u NATO pakt kao 28. članica tog vojnog saveza. Prije toga su stali uvjeravati narod da je ulazak neophodan jer će se sad stati slijevati milijarde i milijarde novaca poslovično uplašenih investitora koji će u malenoj, ali moćnoj državi, naći toliko željenu sigurnost, piše “Al Jazeera“…

Advertisements

I tržište! Kako smo samo njega zaboravili! Uvjeravali su oni i da će sad domaće firme doći na tržište od pola milijarde kupaca pa da proizvodiš samo šibice – dovoljno za ogromnu zaradu. Obavezni vojni rok više nije bio ni potreban, jer tu je 27 dobro naoružanih članica spremnih skočiti u pomoć ako te neko samo mrko pogleda.

I malo pomalo, pokazalo se da narod, naivan kakav je, nije dobro gledao u datum ulaska i da je sve zapravo bila dobra prvoaprilska šala. Hrvatska danas opet uvodi vojni rok i premeće po praznim džepovima kako bi našla koju kovanicu za kupovinu barem praćke kako bi se utrkivala s jednako siromašnim susjedom od kojeg jednako strahuje kao i prije, više ne proizvodi ni šibice, a one obećane milijarde ostale negdje drugdje, dok su vlastite našle destinacije izvan države, često i na osunčanom egzotičnom otočju.

Vozi, Miško

Ali nema veze, trebalo je ući u Evropsku uniju, ko će se uopšte zamarati nekakvim prvoaprilskim šalama. Šta je bilo – bilo je! Pa su hrvatske vođe 1. jula 2013. godine organizovali velebnu zabavu na centralnom trgu glavnog grada u povodu ulaska Hrvatske u Evropsku uniju jer, tvrdili su, ako ne uđemo, možemo se oprostiti od penzija. A kad napokon uđemo otvara se tržište od pola milijardi ljudi i da proizvodiš samo šivaće mašine – dovoljno za ogromnu zaradu; granice više neće biti važne jer kreneš iz Hrvatske i – vozi, Miško! Sve do Švedske ako ‘oćeš, bez da moraš na sebe oblačiti pet švercanih džempera i troje hlača u koje si ugurao četiri šteke cigareta kako ti sumnjičavi carinik ne bi uzeo sve što si kupio zadnjim parama. U Švedsku ćeš ići k'o da ideš do Strizivojne, a hrvatski će postati službeni jezik Evropske unije. Pa gdje ćeš većeg ponosa!

I malo pomalo, pokazalo se da narod, naivan kakav je, još nije shvatio da je sve bila samo prvoaprilska šala i da nikad nije imao manje šanse da dogura do mirovine, šivaće mašine više ne proizvodi, nego čeka pet sati da bi prešao granicu sa Slovenijom, a Švedska nikad nije bila dalja i tuđa.

Predaleko je sad i Slovenija dok čekaš u zagušljivom automobilu koji stoji u koloni od 20 kilometara. Ne možeš ni ključne dokumente čitati na hrvatskom jer su na tom jeziku prevedeni samo neki pa ako ne znaš engleski, francuski ili njemački, nećeš ni znati zašto čekaš na granici koja tu ne bi trebala biti. Barem su ti tako obećavali. Kao što su ti obećali da ćeš imati evropski superbrzi internet ako prodaš svoju najveću telekomunikacionu kompaniju Nijemcu, a evo te sada – ne možeš ni otvoriti dokumente jer imaš najsporiji internet u Uniji.

Pa sjediš u automobilu slušajući radio kad već ne možeš surfati po internetu, a na njemu pričaju o Evropi u više brzina, a ti se pitaš o kakvim brzinama to divane kad znaš da čekaš na začelju. I bicikl koji si skupo platio ima 21 brzinu pa koristiš jednu, i to rijetko, jer današnja sjedala su tvrda pa te stražnjica boli nakon pet minuta vožnje, zbog čega izbjegavaš vožnju. Prije si imao bicikl poni s jednom brzinom, ali si barem sam mogao krpati i mijenjati gume, a ne ove današnje bicikle koje moraš voziti serviseru da ti ga naulji i promijeni gumu.

Mogao si na ponicu staviti i sic-bananu, onako mekanu i dugu pa ti stražnjica ne bi ni osjetila vožnju. Nakon nekog vremena bi kupio neku brzinku ili veći bicikl Turist, kako se i očekivalo od tebe da odrasteš i uozbiljiš se. Sve je tad bilo, doduše, u jednoj brzini, ali si barem vozio bicikl jer te stražnjica nije boljela.

Advertisements

loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...

Advertisements

loading...
Na vrh
javascript hit counter