BiH

BRACA ANDRIĆ NIJE ZALUD ŽIVIO, IMAO JE SNOVE, A NJEGOV ZADNJI VELIKI SAN – OBNOVU MOSTARSKOG PARTIZANSKOG SPOMEN-GROBLJA, U AMANET JE OSTAVIO NAMA

I rodit će se neki novi Braca u Mostaru, koji će Mostarom letjeti bez straha, za kojeg neće biti granica među ljudima, – samo plavo nebo iznad zelene rijeke.

Radmilo “Braca” Andrić - Mostarski.ba

Drugarice i drugovi, dame i gospodo, uvaženi i poštovani, znani i neznani, došlo je vrijeme da se u 21. vijeku / stoljeću sa dužnim poštovanjem odnosimo prema ljudima, koji su svoje kosti ugradili u temelje slobodne Evrope, na kojima je sagrađena današnja Evropska Unija, čiji je genetski kod upravo antifašizam, a čije kolektivno sjećanje danas trajno nosi predznak ogromne zahvalnosti prema svima onima, koji su se u Drugom svjetskom ratu borili protiv fašizma diljem Evrope i svijeta.

Advertisements

Došlo je vrijeme da ponovo obnovimo Partizansko spomen-groblje, nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine, arhitektonsko-umjetničko remek djelo Bogdana Bogdanovića. Došlo je vrijeme da turistima iz cijelog svijeta omogućimo, da konačno ne budu morali prolaziti pokraj deponije smeća u njedrima Partizanskog spomen-groblja, došlo je vrijeme da nasu djecu poštedimo prizora grafita nacističko-fašističkih (u pravnim državama zakonom zabranjenih) simbola na kamenu ovog jedinstvenog antifašističkog spomenika u srcu Evrope. Došlo je vrijeme da na djelu pokažemo, da su građani Mostara nosioci / nositelji europskih vrijednosti.

Sergio Sotrić

Kada se, kao ja, rodite u Mostaru 1965., naučite kulturu ponašanja i kulturu čaršijskog življenja od: roditelja, rodbine, prijatelja, komšija i susjeda, ali kulturu pijenja čaja, samo da biste ugasili sopstvenu žeđ, u Mostaru tog vremena ne naučite. Insan pije caj kad je bolestan, čaj se pije u hladne zimske dana, čaj se pije dok je vruć, a nikako leden i u sred ljeta. Ledeni čaj je kao hladna kalja, kao toplo pivo, ledeni čaj je „vela havle“…
Te 2002. godine za Sarajevo još ne lete jeftine avionske kompanije – došao sam iz Njemačke Lufthansom, u Mostaru mi je majka bolesna – umire… Pati se, ali se blago smiješi ležeći na postelji, pričamo… Ja pijuckam ledeni caj – navikao u Njemačkoj – osvježi me, mostarski je čelopek 40 stepeni, ja nisam taj koji umire, ali uopšte mi nije do smijeha, trudim se da majci uzvratim osmjeh, da ne primijeti koliko mi je teško….

„Šta to ti piješ“? „Ledeni čaj“ – kažem.
„Aaaa ledeni čaj… Dobar je ledeni čaj…“
Majka se zamisli, odluta mislima nekud daleko…

„Ja sam ledeni čaj prvi put probala sa Bracom Andrićem, kada smo jednom iz Beograda putovali za Mostar. Braca ponese na put ledeni čaj, mislim se šta će mu čaj po vrućini – u sred ljeta – a opet znam, neće Braca na trulu granu – oprobah od njega ledeni caj…“

Dobar je ledeni caj…

Dobar je nas Braca…“

Majka poče da priča, po ko zna koji put, o Radmilu Andriću, koga su u Mostaru svi zvali Braca, a sa tom njenom pričom, kao na nekoj čarobnoj serdžadi, nas dvoje odletjesmo u prošlost, odletjesmo bez Lufthanse, odletjesmo iz stana u ulici „Mahe Đikica“, koju su nakon zadnjih ratova u Mostaru preimenovali u ulicu „Kralja Tomislava“.
Niti su mrtvom Mahi Đikicu time naudili, niti su kralja Tomislava time oživjeli, samo su živima, ionako težak poslijeratni život, još vise otezali.

Nas dvoje odletjesmo u neko drugo vrijeme… U tom trenutku uhvatih sebe, da se smijem, zaboravih u trenutku i majčinu bolest i karcinom, i hemo terapije…

Dobar je nas Braca…

„Zaprijetio“ sam bio tada majci, kada smo se pozdravljali – pri mome odlasku polovinom avgusta – da joj slučajno ne padne na pamet, da me „namjerno zezne“ i da umre, dok u novembru – povodom moga rođendana – sljedeći put ne dođemo u Mostar, supruga i ja sa njenom unukom Leom, koja je tada imala samo 4 mjeseca…

Zagrlio sam je tada zadnji put u njenom stanu, za čiji povrat (iz ruku „branitelja zajedničkog zločinačkog poduhvata“) se dugo borila i na kraju zakonski izborila.

Mislio sam, da ćemo se uskoro vidjeti…

Sve do tog 29. avgusta 2002. godine, kada je zazvonio telefon u Njemačkoj, u našem tadašnjem stanu u ulici: Prinz – Friedrich – Karl, koju nakon kapitulacije nacističke Njemačke 1945. nisu preimenovali. A i zašto bi? Princ Friedrich – Karl nije bio ratni zločinac, nije bio nacista, nije bio fašista, nije bio četnik, nije bio ustaša…

Tog 29. avgusta, sa druge strane telefonske slušalice je moj otac, koji inače nikad nije plakao. Otac nije plakao ni kada su ga kao civila-penzionera mučili i mlatili u fašističkim logorima HOS-a i HVO-a 1992. – „Dretelju“, „Heliodromu“ – paratvorevina Herceg-Bosne…

Otac Aleksandar, kojeg su u Mostaru svi zvali Saša, pokušava nešto da mi kaže, ali mu se rijeci ugušiše u suzama…

Bacio sam telefonsku slušalicu… Plakao sam…

Sjeo sam opet u Njemačkoj na Lufthansu, majku sam u Mostaru preselio na srpsko pravoslavno groblje „Bjelušine“, ispunivši njene posljednje želje: „ neće krst na smrtovnici, neće popa na sahrani, neće religijske obrede… Samo je željela: da joj na sahrani svira truba, da joj zapalim tanke voštane svijeće i da priredim obilan ručak za goste nakon sahrane – „nemoj slučajno da ti nečega fali u kući, kad ti ljudi nakon sahrane dođu na saučešće – prvo kafa, sok, ko hoće žestoko piće, a onda pita, supa, glavno jelo, kolači… Nemoj zaboraviti vino…“.

Dobro mama, sve sam te poslušao… Bilo je svega, bilo je i ledenog čaja…

Na posljednjem majčinom ispraćaju na Sutini i na mostarskom groblju „Bjelušine“, bila je masa svijeta… Došle su i neke zvanične delegacije iz Sarajeva, Italije itd.

Kasnije u kući žalosti, u ulici „Mahe kralja Đikica Tomislava“ krcato od svijeta. Zvoni telefon, javi se jedna od maminih prijateljica – ne znam ko zove, vjerovatno neko iz daleka, ko nije bio u mogućnosti doći na sahranu, vjerovatno pita kako je prošla sahrana, koliko svijeta je bilo. Čujem maminu prijateljicu, kako se dere u slušalicu, pokušavajući da nadglasa zamor gostiju: „Kakva je bila sahrana?

Znaš kakva je bila Titina sahrana – e takva je bila Lelina sahrana, isto ko´ Titina“…

15 godina kasnije – 7. avgusta 2017 – pozdravih se sa Bracom Andrićem, nakon našeg sastanka povodom projekta ponovne obnove devastiranog Partizanskog spomen-groblja, u njegovoj kući u mostarskom naselju Bjelušine – na Luci, poželih mu što brži oporavak i dobro zdravlje i rekoh da se nadam, da se vidimo za par sedmica – u septembru.

Mislio sam, da ćemo se uskoro vidjeti…
Sve do tog 29. avgusta 2017. godine, kada je moj pametni telefon primio poruku:
„umro je Braca Andrić“…

Pomislih u trenutku, Braca ode na isti datum – 29. avgusta – kao i moja majka – Jelena (rođena Ivelja) Sotrić, koju su u Mostaru svi zvali Lela – koja mu je bila komšinica iz Bjelušina – sa Luke – kasnije su sarađivali, poštovali se – jednostavno bili su raja iz Mostara.

Ali, da odmotam malo ovaj film, jer ovo sigurno nije sentimentalna priča o Braci Andriću, vjerujem da čovjek njegovog kova to ne bi ni želio. Braca je bio borac, čovjek akcije!

Braca nije zalud živio, Braca je imao snove, a njegov zadnji veliki san – obnovu Partizanskog spomen – groblja, u amanet je ostavio nama.

Prije nešto više od dva mjeseca, moj pametni telefon u Njemačkoj primi poruku od direktora „Centra za mir i multietničku saradnju“ iz Mostara, sadržaja koji ću pokušati da saberem u dvije mostarske rečenice: „Sotriću, mi smo donijeli odluku, mi želimo da ti preuzmeš obnovu Partizanskog spomen – groblja, da ti staneš na čelo kolone.
Mi mislimo da ti to možeš, da ti to hoćeš, a mi svi ćemo stati iza tebe – mi ćemo pomagati.

Moj prvi odgovor nije bio odgovor, nego pitanje: „Safa, ja bih se vrlo rado prihvatio tog teškog zadatka – bila bi mi iznimna cast – ali to radi Braca Andrić, šta je sa Bracom?

Stiže odgovor: “Braca je na žalost bolestan, a i godine su – 92. mu je – Braca se ne osjeća dobro i želio bi predati ovaj odgovorni posao, koji zahtjeva veliku količinu energije. Braca ima san – da Partizansko spomen-groblje ponovo zasija starim sjajem…

Dođi u Mostar, da razgovaramo, da se dogovorimo, da održimo sastanak sa Bracom…

OK – dolazim…“

Prvi sastanak održavamo u restoranu pokraj rijeke: nekadašnji gradonačelnik Mostara, direktor Centra za mir Safet – Safa – Oručević, Predsjednik Upravnog odbora Centra za mir Alija – Ale – Behram, Samir Nožić i ja…

Predivan je avgustovski dan, ljudi se kupaju u rijeci, djeca se igraju, pijucka se i roštilja na sve strane… To je slika našeg meraka…

Mi smo takođe u restoranu pokraj rijeke, ali ne zbog meraka nego radno…
Pijuckamo i mi, ali bezalkoholno… Dobar je ledeni čaj…

Razgovor teće kao rijeka, samo što je posao rijeke da voda sve nosi u nepovrat, a Mostarci su drugačijeg kova – mi tuđe nećemo, svoje ne damo.

Ale Behram je sutra dan ugovorio sastanak sa Bracom, čovjek je u godinama, bolestan – Ale i ja ćemo otići kod
Brace kući – na sastanak…

07. je avgust, jutro je, Ale i ja se nalazimo kod Šantićevog parka. Odatle, do Bracine kuće je par koraka. Ale mi kaže, Braca je na sastanak pozvao i Seada – Seju – Đulića, trenutnog predsjednika mostarskog SABNOR-a. Odlično,

Seju znam još od 80-tih…

Nema puno priče – idemo kod Brace, održat ćemo sastanak, dogovoriti se…

Pri dnu sokaka, otvaramo kapiju stare mostarske avlije. Ovakve hladovine nema nigdje na svijetu. Ulazna kućna vrata nam otvara komšija Ljubo, tu je on, kako bi Mostarci rekli – na komšiluku – dođe da malo Braci da ruke, da pomogne, ali više da se druže…

Ale i ja ulazimo u dnevni boravak. Braca sjedi u fotelji, na dohvat ruke su mu knjige u kućnoj biblioteci, a na TV-u idu vijesti – loše, kakve samo danas mogu biti vijesti u Bosni i Hercegovini.

Dočekao nas je Bracin mladalački osmjeh…

Taj osmijeh čini, da se čovjek osjeća ugodno, bez obzira koliko teški su problemi.

I dok nam komšija Ljubo servira kafu, dok čekamo da dođe i Sejo, Braca počinje da priča o Mostaru. Iako naučnici još uvijek nisu pronašli vrata za putovanja kroz vrijeme, Braca nam sa lakoćom otvara ta „vremenska vrata“ i mi ulazimo u Mostar 1930. i neke, kada Braca u Mostaru polazi u osnovnu školu, mi vidimo kako malom prvačiću Braci komšinica povodom prvog dana škole poklanja pticu – mostarsku lastu – da mu donese sreću, te da u školi i u životu (kako komšinica kaže) bude brz kao lasta…

Mi vidimo fašističku NDH i genocid nad mostarskim Srbima, vidimo kako fašisti-ustaše ubijaju njegovog oca, njegova dva strica i petnaestoro rođaka, vidimo kako fašisti-ustaše ubijaju nedužne civile, ali vidimo i Bracu, koji kao petnaestogodišnjak uspijeva da sa jednim drugom pobjegne iz koncentracionog logora, vidimo Bracu skojevca, koji se priključuje antifašističkom ustanku svih naših naroda i narodnosti, vidimo vojničku pobjedu i oslobođenje Mostara od njemačkih okupatora i njihovih sluga – ustaša, 14. Februara 1945, vidimo multietnički

Mostar koji za vrlo kratko vrijeme, sa predratnih 19.000 stanovnika izrasta u privrednu, političku, kulturnu, znanstvenu i sportsku metropolu Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije sa preko 100.000 stanovnika, vidimo Bracu na funkciji gradonačelnika Mostara, grada u usponu snage…

Braca pokušava da ustane sa fotelje, da sjedne bliže Ale i mene – teško mu to ide nakon četvrte hemo-terapije… Komšija Ljubo mu pruža ruku, da mu pomogne da ustane, Braca odbija pomoć… „Evo ti ruka, hajde, šta se sad praviš važan pred gostima, hoćeš sam da ustaneš, a kad oni odu, biće – Ljubo pomozi mi da ustanem“. Braca se nasmija… Opet taj mladalački osmjeh. Braca ipak uspijeva da ustane sam, odlazi do regala, uzima dokumentaciju
„Odbora za obnovu Partizanskog spomen – groblja“ – čiji je Braca predsjednik, ovu dokumentaciju donosi blize nama…

Ljubo ga posmatra budnim okom, tu je da Braci pomogne da sjedne…
Sejo Đulic ulazi na vrata, svi se pozdravljamo, ćaskamo još par minuta o teatru, o članovima naših familija itd….

Sastanak otvara Ale Behram, nadovezujući se na njegov telefonski razgovor sa Bracom od prije par dana:
„Braca, ti si tražio od „Centra za mir“ da se uključi i da pomogne u organizaciji ponovne sanacije i zaštite Partizanskog spomen-groblja. Braca, „Centar za mir“, na čelu sa direktorom Safetom Oručevićem, odaziva se tvome pozivu i želi aktivno učestvovati u ovom projektu, koji je po našem mišljenju, nakon obnove Starog mosta, sljedeći odlučujuće važan projekat obnove evropskih spomenika kulture u Mostaru. Braca, mi smo se usuglasili, mi smo donijeli odluku – Upravni odbor „Centra za mir“ je donio odluku, da Sergeja – Sergia – Sotrića, u ime „Centra za mir“, kandiduje za člana „Odbora za obnovu Partizanskog spomen – groblja“, da Sergeja – Sergia – Sotrića, u skladu sa našim stavovima i opredjeljenjima vezanim za obnovu ovog nacionalnog spomenika BiH, na prvoj sjednici „Odbora za obnovu Partizanskog spomen – groblja“ kandiduje za poziciju predsjednika.

Braca sluša pažljivo i čini nešto, sto u tom trenutku nisam očekivao…
Braca pruža Aliji – Ali – Behramu dokumentaciju „Odbora za obnovu Partizanskog spomen – groblja“ (čiji je on predsjednik), uredno složenu u debelom crnom registru.
„Ale, moja je zelja da „Centar za mir“ preuzme i arhivira ovu dokumentaciju, da dokumentacija bude u sigurnim rukama“.

Braca oficijelno dodjeljuje ovu dokumentaciju „Centru za mir“, svjedoci smo mi koji tu sjedimo – Ale, Sejo i ja. U tom činu uručenja dokumentacije, u dnevnom boravku Brace Andrića, ima puno dostojanstva, ima veličine, ima i neograničenog povjerenja, ali ima i delegiranja velikih obaveza…
U tom trenutku shvatim o čemu se radi:

Braca je svoj zadnji veliki san – obnovu Partizanskog spomen–groblja, u amanet ostavio nama.

Ale Behram preuzima dokumentaciju iz Bracinih ruku, zahvaljuje se u ime „Centra za mir“…
Ja šutim, Sejo Đulić šuti, Braca Andrić šuti…

Nakon pauze Braca nastavlja: „ja vidim trenutno jedinu šansu za uspješnu ponovnu obnovu i zaštitu Partizanskog spomen-groblja, ako se Safa i „Centar za mir“ aktivno uključe, ako se uključi i „Mostarski krug“ i ako svi mi budemo radili zajedno i jedinstveno. Ja vjerujem, ako se Safa prihvati ovog posla, ako se „Centar za mir“ prihvati ove obaveze, da ćemo uspjeti da zajedničkim snagama ponovo obnovimo Partizansko spomen-groblje.

Dajem Ali znak, da želim da uzmem riječ…
„Braca, čast mi je i zadovoljstvo biti danas gost u tvojoj kući. Hvala na tvojim sjećanjima i istorijskim predanjima, koje sam danas ovdje imao zadovoljstvo slušati, a koja će se u skorije vrijeme, nadam se, zabilježiti i dokumentovati za sljedeće generacije. Međutim, mi smo se ovdje danas okupili radno, te nikako ne želim da propustim priliku da izravno – oči u oči – kažem iz kojeg razloga sam ja prisutan na današnjem sastanku.
Ja danas nisam prisutan, zato što bih možda želio da se bilo kome namećem. Ja danas nisam prisutan iz razloga sto bih eventualno želio da nekome oduzmem neke pozicije i/ili zasluge, te da sebi natovarim još više radnih obaveza, kojih ionako odavno imam i previse. Nikako! Ja sam danas prisutan na ovom sastanku iz jednostavnog razloga – kako već reče Ale, zamoljen sam od Upravnog odbora „Centra za mir“ i od direktora centra Safeta Oručevića, da dođem i preuzmem odgovornost za ovaj kompleksan i za budućnost evropskog Mostara izuzetno važan projekat. Braca, ja ne bježim od odgovornosti, a mislim da svi mi zajedno dijelimo isti san, da svi mi imamo isti cilj i da samo zajedno možemo biti uspješni.

To je Braca razlog mog današnjeg prisustva na ovom sastanku. Ja sam tu“!

Sastanak je tekao dalje, svako od nas četvorice je dao svoj doprinos, dogovorili smo, da u septembru treba organizovati zajednički sastanak aktuelnih članova „Odbora za obnovu Partizanskog spomen–groblja“, te novih članova odbora, koje će predložiti zainteresovane organizacije i udruženja nevladinog sektora, zajedno sa predstavnicima gradskih organizacija i agencija, kojima je očuvanje ovog jedinstvenog nacionalnog spomenika BiH odgovornost i zakonska obaveza.

U opuštenoj atmosferi na kraju sastanka, Braca nam nudi smokve. Prihvatamo – slatke su, ukusne. Braca zamoli Ljubu, da nam servira domaću lozu.

„Koju, je li onu“ – pita Ljubo. Ma jašta, iznesi onu – kaže Braca.
Čelopek je, nije bas za loze, ali posto je Bracina, a još je i „ona“ (za drage goste) – hajde može, Ale i ja prihvatamo ponudu, Sejo apstinira…
Dooobraaa!

U jednom trenutku, Braca me pogleda direktno u oči, ozbiljan je. „Želim nešto da ti kažem“. Pauza – svi šutimo…
Braca nastavi: „ja sam jako cijenio tvoju pokojnu majku i vrlo sam joj zahvalan, za sve sto je uradila nakon rata za povrat sto većeg broja izbjeglica u Mostar i na njenoj pomoći tim ljudima nakon njihovog povratka“.

Opraštamo se od Brace. „Hvala vam, uljepšali ste mi dan“ – kaza nam pri oproštaju. Poželih mu što brzi oporavak i dobro zdravlje i rekoh da se nadam, da se vidimo za par sedmica – u septembru.
Mislio sam, da ćemo se uskoro vidjeti…
Sve do tog 29. avgusta 2017. godine, kada je moj pametni telefon primio poruku:
„umro je Braca Andrić“…

Pomislih u trenutku, Braca ode na isti datum – 29. avgusta – kao i moja majka – ode Braca po nekom važnom zadatku, tamo negdje gdje je njegov rad i trud možda potrebniji nego ovdje na planeti zemlji, tamo negdje, gdje možda takođe nema odmora dok traje obnova.
Odletjela je još jedna mostarska lasta…

Svi mediji su javili: „umro je Radmilo – Braca – Andrić.
Mediji su objavili sve njegove životne funkcije i stanice – učesnik NOB, dugogodišnji predsjednik Skupštine opštine Mostar (gradonačelnik), poslanik u Skupštini SFRJ, Vijećnik u Gradskom vijeću Mostara, aktivni clan SUABNOR-a, izviđač, antifašista…

Mnogo toga su mediji nabrojali…
Mediji nam nisu zaboravili prenijeti i ono sto odavno znamo – Braca je bio zaljubljenik u Mostar i njegove ljude, ali mediji nam nisu mogli dočarati tu njegovu ljubav.
Ne može se ta ljubav dočarati slovima u novinskim redovima ili slikama na TV- ekranima, ne može se ta ljubav dočarati elektronikom kompjutera…
Jer, kako bolan ne bio, dočarati Šantićevu Eminu?
Kako dočarati:
„Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina“…
Kako?
To se ne može dočarati – to se samo može živjeti i pjevati…
Ljubav se ne može dočarati – pa tako ni Bracina ljubav prema Mostaru i njegovim ljudima – ljubav se ne može dočarati, ali ljubav se može živjeti i nakon smrti, jer ljubav nikad ne umire… Ljubav je neuništiva. Ljubav je besmrtna!

Kisa je padala tog 02. Septembra 2017. u Mostaru – kažu i nebo je plakalo. Ljudi, koji su taj dan mogli prisustvovati Bracinom posljednjem ispraćaju u Mostaru, na licima su nosili i tugu i ponos. Desetine hiljada ljudi, koji taj dan nisu mogli prisustvovati Bracinom posljednjem ispraćaju u Mostaru, bili su prisutni širom svijeta – putem pametnih telefona, laptopa, kompjutera – iskazujući svoju tugu i ponos u krugu svojih najbližih. Sa svih strana svijeta, kroz eter društvenih mreža, letjele su – kao mostarske laste – rijeci: „Braca, slava ti i hvala“.

Na posljednjem oproštaju od nekadašnjeg gradonačelnika Mostara, taj dan govori nekadašnji gradonačelnik Mostara. Safet Oručević na kraju svog govora u mikrofon kaže:

„Posebno je važno osvrnuti se na jednu časnu dužnost, na koju sam ga prije mnogo godina predložio. Predsjednik odbora za obnovu Partizanskog groblja. Dužan sam da svjedočim njegovoj velikoj brizi i u posljednjim danima života. Samo nekoliko dana prije nego što je prestalo da kuca njegovo srce, Ale, Serđo i Sejo su bili kod Brace i razgovarali na temu ponovne obnove Partizanskog groblja. Tražio je od Centra za mir da se uključi i pomogne u organizaciji njegove ponovne sanacije i zaštite. Želio je da ovaj nacionalni spomenik ponovo zasija svojim starim sjajem. Dali smo riječ i prijedloge sa kojima se lično složio. Taj dan nam je dao dio dokumentacije, a još ranije je u Centru pohranio neke svoje rukopise, koje ćemo, u nekoj ozbiljnoj formi, učiniti dostupnim javnosti. Kao našem, od danas, vječnom Počasnom predsjedniku Odbora, ostalo nam je taj posao i završiti.
Svi zajedno.

I konačno jednog dana, za deceniju ili dvije, Mostar će izgledati kao da rata nikad nije bilo. Naše generacije odlaze, a dolaze nove, kojima smo dužni i hoćemo ostaviti sjećanje na sve heroje Mostara koji su ga branili, spasili, izgradili, o njemu brinuli, u njemu ljude mirili. Ostavićemo sjećanja na sve one koji su život, i srce, i dušu dali svome gradu. Zato ćeš živjeti vječno dragi naš druže Braca, to si zaradio svojim životom.
Ovakvi Mostarci se ispraćaju i suzama i aplauzom.
Hvala ti, i slava ti“.
prolomio se aplauz…

Ovih dana će mostarski prvačići krenuti u školske klupe, naučit´ će pisati i čitati, a jednog dana će pročitati i price o Radmilu, kojeg su u Mostaru svi zvali Braca, koji je nekad, kao i oni, bio mostarski dječak, prvačić – brz kao mostarska lasta…

I rodit će se neki novi Braca u Mostaru, koji će Mostarom letjeti bez straha, za kojeg neće biti granica među ljudima, – samo plavo nebo iznad zelene rijeke.
Tako je uvijek bilo, tako će uvijek i biti…

MI ZNAMO SUDBU…

Mi znamo sudbu i sve što nas čeka,
No strah nam neće zalediti grudi!
Volovi jaram trpe, a ne ljudi –
Bog je slobodu dao za čovjeka.

Snaga je naša planinska rijeka,
Nju neće nigda ustaviti niko!
Narod je ovi umirati svikô –
U svojoj smrti da nađe lijeka.

Mi put svoj znamo, put bogočovjeka,
I silni, kao planinska rijeka,
Svi ćemo poći preko oštra kama!

Sve tako dalje, tamo do Golgote,
I kad nam muške uzmete živote,
Grobovi naši boriće se s vama!
(Aleksa Santic)

Ovaj tekst o Braci, o Partizanskom spomen – groblju, o mojoj majci, o nama Mostarkama i Mostarcima, o našem gradu na Neretvi, pišem danas u slobodnoj Njemačkoj – u antifašističkoj Evropi. Malo koji evropski grad je za slobodu platio tako visoku cijenu, kao sto ju je platio slobodarski Mostar. Pred Drugi svjetski rat, Mostar je imao nešto više od 18.000 stanovnika, a u narodnooslobodilačkoj borbi aktivno je učestvovalo blizu 6.000 – svaki treći stanovnik. Mostarci su hapšeni, protjerivani u logore, strijeljani, vješani, masakrirani, mostarski antifašisti su ginuli na ratištima. Mostar je u Drugom svjetskom ratu dao preko 700 palih boraca – antifašista, uglavnom mladica i djevojaka, a preko 1.000 civilnih žrtava fašističkog terora nisu dočekali oslobođenje grada 14. Februara 1945. Malo koji evropski grad je za slobodu platio tako visoku cijenu – Mostar je cijenu slobode platio životom svoje mladosti. Mostarski antifašisti su se svojim životima vječno ugradili u slobodu Mostara, ali i u slobodu današnje Njemačke i u slobodu današnje Evrope.

Drugarice i drugovi, dame i gospodo, uvaženi i poštovani, znani i neznani,
došlo je vrijeme da se u 21. vijeku / stoljeću sa dužnim poštovanjem odnosimo prema ljudima, koji su svoje kosti ugradili u temelje slobodne Evrope, na kojima je sagrađena današnja Evropska Unija, čiji je genetski kod upravo antifašizam, a čije kolektivno sjećanje danas trajno nosi predznak ogromne zahvalnosti prema svima onima, koji su se u Drugom svjetskom ratu borili protiv fašizma diljem Evrope i svijeta.

Došlo je vrijeme da ponovo obnovimo Partizansko spomen-groblje, nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine, arhitektonsko-umjetničko remek djelo Bogdana Bogdanovića. Došlo je vrijeme da turistima iz cijelog svijeta omogućimo, da konačno ne budu morali prolaziti pokraj deponije smeća u njedrima Partizanskog spomen-groblja, došlo je vrijeme da našu djecu poštedimo prizora grafita nacističko-fašističkih (u pravnim državama zakonom zabranjenih) simbola na kamenu ovog jedinstvenog antifašističkog spomenika u srcu Evrope. Došlo je vrijeme da na djelu pokažemo, da su građani Mostara nosioci / nositelji europskih vrijednosti.

Nasi preci – Mostarci svih naših naroda, vjernici i ateisti – su neosporivo bili na pobjedničkoj strani, ravnopravni, rame uz rame sa antifašistima Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Sovjetskog Saveza i Francuske – pobijedili su i Hitlera i Musolinija, pobijedili su i III Rajh i NDH, pobijedili su i četnike i ustaše – imali su san, željeli su biti dio slobodne Evrope, željeli su biti dio slobodnog svijeta, otišli su mladi na Partizansko spomen-groblje, a njihov san su u amanet ostavili nama.

Radmilo – Braca – Andrić nije zalud živio, imao je snove, a njegov zadnji veliki san – obnovu mostarskog Partizanskog spomen–groblja, u amanet je ostavio nama.

Na vrelu bratstva oprasmo očiju vid,
I više mi nismo slepi…
Oprasmo mrlje, i krv, i greh, i stid,
I sad smo k’o bogovi lepi!

Advertisements

loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...

Advertisements

loading...

Advertisements

Na vrh