BiH

Nane/nene/majke: Posljednji čuvari tradicionalnih bh. nošnji

Dimije, bluze, aladže, marame nekada su bili jedini odjevni predmeti bh. žena.

Bosanske žene, hanume u tradicionalnim dimijama gotovo da se više ne mogu vidjeti. Danas su uglavnom prisutne u manjim bh. mjestima kakvo je Cazin. U tom krajškom gradiću, kao i u ostalim čaršijama bosanske Krajine, može se vidjeti pokoja hanuma, vjerna tradiciji i običajima. Jedna od njih je šezdesetsedmogodišnja Hanifa Hozanović iz cazinskog naselja Šturlić. Ukoliko se sprema za džamiju, mevlude i druge svečanosti Hanifa obavezno ide u dimijama. I to ne bilo kakvim, već dimijama i bluzi “na par”. Ona se najrahatnije osjeća u dimijama koje je počela nositi još kao djevojčica. To je bilo vrijeme kada se tkanina tkala i to od konoplje koja se danas smatra opojnom drogom i ketena (starog naziva za lan).

Advertisements

“U pripremi za tkanje, konoplja bi se kiselila u vodi mjesec dana. Nakon toga, izvadila bi se iz vode i oprala, a potom sušila i nabijala ‘na stupu’. U sljedećoj fazi, konoplja bi se ‘ručicala’ i ‘trljem’ bi se izvlačila lijepa vlakna koja su se mogla presti. Nakon toga, čekala bi se zima kako bi se ‘ispredani’ materijal stavio u veliku bačvu, pokrio platnom, nakon čega bi se preko toga posipao lug iz šporeta. To bi se, zatim, polijevalo vrelom vodom i ostavilo da stoji jedan period. Nakon svega, kada se izvadi materijal iz bačve on bio bio u potpunosti bijel. Nakon svega toga, moglo se pristupiti procesu tkanja”, sa sjetom priča Hanifa koja ističe da su se od toga tkale košulje, dimije, bluze, čaršafi, ali i “duge gaće” koje su  nosili  muškarci.

Hanifa sa posebnim pijatetom spominje period pojave platna kojeg su tadašnje generacije nazivale “čit”.

“Kada sam pošla u prvi razred, dobila sam dimije od moje rahmetli tetke Mine. Sve moje kolegice su me zapitkivale: ‘Otkud tebi tako lijepe ‘čitne’ dimije? Kažem im: ‘Donijela mi moja tetka Mine!'”, prisjeća se Hanifa naglašavajuči da “Cura koja je imala ‘prave’ dimije, imala je i momke”.

Dimije su ukrašavane specijalnim ćeftijanima koji  predstavljaju poveze ispod koljena koji zatvaraju unutrašnji dio na obje noge. Na struku, dimije se pričvršćuju ‘svitnjakom’ ili “učkurom”. Hanifa i danas sa ponosom pokazuje košulju staru preko 100 godina za koju je platno tkano a potom ručno krojeno i sašiveno.

Krajške žene, ističe Hanifa, imale su i specijalni „mukadam“ crni rubac (šalčić)  sa šarenim detaljima  kojeg su tamošnje žene zavijale preko glava.

Danas mukadam kao ni dimije i bluzu, pa makar bile i na par, niko ne nosi. Starije generacije bosanskih hanuma kažu da su se žene odricanjem od dimija odrekle i udobnosti i elegancije koja je, uprkos teškim životnim uslovima, uvijek bila prisutna kod bosanskih žena.

Advertisements

loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...

Advertisements

loading...

Advertisements

Na vrh
javascript hit counter