BiH

Ovo je Emirova priča: “Moj život sa dijagnozom – shizofrenija”

Ljubazan, tih, nenametljiv, vedrih očiju koje radoznalo posmatraju sve oko sebe – prvi je utisak o Emiru Hadžiću, 31-godišnjaku iz Bosanskog Petrovca, koji se naizgled ni po čemu ne razlikuje od svojih vršnjaka.

Emir Hadžic sa ocem Senadom - Faktor

Za većinu onih koji su o shizofreniji učili iz holivudskih filmova, sa raznih internet foruma ili, najčešće, kroz priče rodbine i komšija (jer svako je čuo za nekoga sa tom “ne daj Bože nikome” dijagnozom), teško bi bilo povjerovati da ovaj simpatični mladić iz Petrovca već godinama živi sa ovom bolešću, piše “Faktor“…

Advertisements

Sve je, kaže, počelo u drugom razredu srednje škole. Ni sam Emir, ni njegova porodica, u početku nisu mogli razumjeti šta se dešava.

“Živjeli smo lijepo, imali dobar život… Išao sam u medicinsku školu i u drugom razredu počeli su problemi. Upao sam u neko loše društvo, počeo uzimati drogu… Moji profesori su primijetili da sam zapustio školu, nisam imao snage da dolazim na nastavu, imao sam puno izostanaka… Pozvali su moje roditelje i tada su me prvi put odveli kod psihijatra”, priča Emir.

Zvučne halucinacije

Prve manifestacije Emirove bolesti – “popuštanje” u školi, bježanje s nastave, agresivnost… – njegovi roditelji pripisivali su tipičnom tinejdžerskom buntu. Bilo je puno svađa, priznaje Emirov otac Senad, jer, kako kaže, on i njegova supruga nisu mogli shvatiti kako se njihov do tada u svemu primjeran i dobar sin, odjednom pretvorio u zatvorenu, ljutitu osobu sa kojom se nije moglo razgovarati.

“Prije pojave bolesti, bili smo jedna prosječna, obična porodica. Supruga i ja pored Emira imamo još dvojicu sinova, oboje smo zaposleni i relativno dobro situirani. Kada su počeli prvi problemi sa Emirom, bili smo potpuno nespremni za ono što se dešavalo. Nismo uopće znali šta je mentalna bolest, nismo imali priliku da se susrećemo s takvim oboljenjima u familiji, ni među prijateljima… Kada je Emiru uspostavljena dijagnoza, bili smo u potpunom šoku”, priznaje Senad.

A ta početna dijagnoza glasila je: zvučne halucinacije. Iz tog perioda Emir se sjeća samo kako su sa njim “svašta pokušavali”, ali kaže da do njega ništa nije dopiralo.

“Zatvorio sam se u sebe, nisam ni s kim razgovarao, čak ni sa roditeljima. Bilo je i dosta hospitalizacija… Probao sam svašta, i sa vjerom, i razne lijekove, ali u početku ništa nije pomagalo”, kaže Emir.

Pred kraj drugog razreda srednje škole prvi put je prisilno hospitaliziran. Emirov otac o tome ne želi govoriti. Kaže samo da je prva godina Emirovog liječenja za cijelu porodicu bila “pakao”.

“Tih prvih nekoliko mjeseci sa njim se uopšte nije moglo komunicirati. Bio je u nekom svom svijetu, po cijeli dan bi bio zatvoren u sobi i uglavnom spavao, a i kad bi izašao, bio je potpuno odsutan. Povremeno je pio lijekove, pa bi onda prestao… Kada bi prestajao da pije terapiju, morao je ponovo ići u bolnicu, i tako ukrug”, govori Senad.

Poslije godinu dana stvari su se, kaže, počele pomalo poboljšavati.

“Emir je počeo polako da prihvata svoju bolest i odmah je bilo lakše. A ja sam i dalje pravio neke greške. Tjerao sam ga da uzima lijekove jer su mi doktori govorili da je to najvažnije, ali sam to radio nekako na silu, nisam znao kako da mu objasnim na pravi način da treba piti terapiju. Trudio sam se da budem smiren, ali nije mi to uvijek uspijevalo. Emir bi se zatvorio u kupatilo i tada sam znao da nije uzeo lijekove, i ponekad sam zbog toga gubio živce”, iskren je Senad.

Emir dodaje da je najvažnije bilo “pogoditi” pravi lijek i dozu za njegovu bolest, a to je potrajalo izvjesno vrijeme.

“Kad su mi konačno odredili pravu terapiju i kada sam prihvatio da moram piti te lijekove, sve je krenulo nabolje”, kaže.

U liječenju i oporavku mu je, kako kaže, neizmjerno pomoglo Udruženje za zaštitu mentalnog zdravlja “Tunel” iz Ključa čiji je danas aktivan član, a zajedno sa ocem namjerava pokrenuti socijalno preduzeće u kojem bi se zapošljavale i osobe sa mentalnim bolestima i poremećajima.

Predrasude i stigma

Emir svakodnevno ide u teretanu, pliva, druži se sa prijateljima… Iako dolazi iz manjeg grada, kaže kako u svojoj okolini nije osjetio stigmu zbog bolesti. Njegov otac dodaje da će uvijek postojati oni koji šapću iza leđa. Ne krivi ih, jer zna da su takve reakcije odraz predrasuda i neznanja.

“Danas, kada me moji prijatelji vide, ne mogu vjerovati da se sve to dešavalo i da sam sada ovako dobro”, govori Emir s osmijehom na licu.

Naučiti živjeti sa bolešću bilo je veliko iskušenje ne samo za Emira, već i za cijelu porodicu. Zbog mnogih stvari iz prošlosti, otac Senad i danas krivi sebe.

“Da sam tada znao ovo što znam danas, mislim da se Emiru moglo i puno ranije pomoći, sve to ne bi trajalo ovoliko godina… A kao porodica uvijek smo se držali zajedno: međusobno povjerenje, dijeljenje zadataka i obaveza, bilo smo zaista pravi tim. Moja druga dvojica sinova nikada se nisu osjećali zapostavljenim, svima nam je glavni prioritet bio da Emiru bude bolje. To nismo nikad dovodili u pitanje. Nije bilo uvijek lako, bilo je kriza… Ali, sve smo to na kraju uspjeli prebroditi”, zaključuje Senad Hadžić.

Advertisements

loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...

Advertisements

loading...

Advertisements

Na vrh
pop