Ostali sportovi

U kući bh. paraolimpijca Nijaza Memića: “Duh ramazana je u skromnosti i humanosti”

Nijaz Memić, inžinjer informatike i magistar ekonomije, prvi predstavnik Bosne i Hercegovine na Zimskim paraolimpijskim igrama, iako teško teško ranjen u proteklom ratu zbog čega danas ima ograničene fizičke mogućnosti, nastavio je da se bavi sportom, te ostao posvećen porodici i vjeri.

Nijaz Memić - Anadolija

Rođen je u Sarajevu 1974. godine, a tokom rata u BiH 1992.-1995. nagazio je na minu i od posljedica tog događaja izgubio je lijevu potkoljenicu. Uprkos tome, nastavio je da se bavi onim čime se bavio i prije rata – zimskim sportskim disciplinama.

Advertisements

”Nažalost, ovaj put za osobe sa ograničenim fizičkim mogućnostima, i kao takav bio sam prvi predstavnik BiH na Evropskom prvenstvu u skijanju za osobe sa invaliditetom”, ispričao je Memić u razgovoru za Anadolu Agency (AA) koji smo vodili u njegovom domu u Sarajevu pred iftar, koji počinje sa zalaskom sunca – akšamom i označava kraj posta muslimana u mjesecu ramazanu.

Memić je zapravo bio prvi kvalifikovani i klasifikovani predstavnik BiH u sportovima osoba sa ograničenim fizičkim mogućnostima na Evropskom prvenstvu, Zimskim paraolimpijskim igrama u Vancuveru 2010. godine i na Svjetskom prvenstvu.

Zbog silne ljubavi prema skijanju nije mogao mirovati ni u periodima kad ne trenira za takmičenja, pa je tako pokrenuo prvi poslijeratni projekat škole skijanja za djecu sa ograničenim fizičkim mogućnostima.

Trenutno radi kao trener Fahrudinu Ćatoviću, dvostrukom paraolimpijcu, koji je tokom rata izgubio obje noge. Rade na tome da BiH prvi put ima predstavnika u tzv. sjedećoj kategoriji u skijanju.

Kako sam kaže, u svim uspjesima velika podrška su mu porodica i vjera.

Ramazani nekad i sad

U razgovoru za AA, Memić se prisjetio ramazana u Starom Gradu u Sarajevu, općini u kojoj je rođen i odrastao, i zaključuje kako se oni nekadašnji i ramazani sad, u novije vrijeme, itekako razlikuju.

Ramazan u sarajevskom Starom Gradu, kaže, za njega je imao “poseban šmek”. Sjeća se da je kao dijete trčao po somune, koji su obavezan dio iftarskog menija u Sarajevu, u pekare u podnožju Alifakovca ili u Aišinu pekaru na Bistriku.

”Isto tako sam se trčeći vraćao kući noseći te somune koji su uvijek bili vreli. Što se tiče ramazana u ratu, tu je ostao jedan specifičan i poseban osjećaj, jer su ramazani u ratu bili oskudni. Sjećam se tog Ramazanskog bajrama, kad je počeo rat 1992. godine, i ramazana 1993, odnosno 1994. Tog ramazana 1993. se posebno sjećam, jer je zaista bilo jako teško”, prisjetio se Memić.

Dodaje kako su mu se naročito u sjećanje urezali sehuri koji su bili jednolični, potpuno jednaki, jer se svako jutro jelo malo hljeba, neki namaz i čaj. Za iftar jela se uglavnom leća, grah ili riža.

”Danas nastojim da iftari u mojoj kući budu skromni, da nema potrebe za ogromnim soframa i hranom koja praktično ostaje. Nisam pobornik iftara u restoranima, koji se pretvaraju u poslovne večere”, istakao je Memić. Dodaje kako iftar treba da bude skroman i da ramazan, ”sveti mjesec, bude u srcu”.

Dok razgovaramo približava se vrijeme kraja posta i iftara koji je pripremila njegova supruga Lejla.

”Ramazan treba da bude ono što zapravo i treba da bude, vrijeme u kojem ćemo ispoljavati skromnost i humanost, a ne neko pretjerano rasipanje. Danas muslimani širom svijeta pate u mjesecu koji bi trebao da bude sveti. Tu, prije svega, mislim na Siriju, Pakistan, Palestinu, Irak…”, rekao je Memić.

Mišljenja je da se ljudi u BiH, koji vrlo dobro znaju šta je to rat, moraju u svojim dovama sjetiti onih koji proživljavaju jako teške trenutke.

Žao mu je i što je današnji ramazan, zbog turbulentnog vremena u kojem živimo, na neki način izgubio svoju draž.

”Ramazan mora biti malo skromniji. Dosta toga se promijenilo u periodu nakon rata. Imam dojam da su se ljudi prije rata malo više ustručavali tog javnog uzimanja hrane i pića tokom ramazana”, kazao je Memić.

Nijaz je u familiji Memić druga generacija osoba sa ograničenim fizičkim mogućnostima.

Život ne čine samo pobjede

”Moj rahmetli dedo je bio amputirac iz Drugog svjetskog rata. Slika, koja mi se javljala u momentima nakon ranjavanja – dedo kako sjedi pored prozora u staroj bosanskoj kući u Višegradu i uči Kur'an, mi je pomogla više nego bilo kakva medicinska rehabilitacija”, kaže NIjaz prisjećajući se trenutaka kada se morao suočiti sa činjenicom da je ostao bez lijeve potkoljenice.

To svoje stanje je prihvatio, iako je ”jako teško mladiću od 19 godina prihvatiti činjenicu, pogotovo nekome ko je bio sportista, da je sada osoba sa teškim hendikepom”.

”Međutim, taj segment vjere mi je dosta olakšao i učinio da neke stvari prihvatim, ne mogu reći ravnodušno, ali bez puno problema. Segment vjere mi je omogućio da nakon rata nastavim i sa obrazovanjem i dođem do određenog stepena akademskog obrazovanja”, kaže Nijaz Memić.

Poručuje kako je uz vjeru i ono što je proživio u ratu shvatio da u životu ne postoje prepreke koje se ne mogu prevazići, a da sport uči da život nisu samo pobjede.

Advertisements

loading...

Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...

Advertisements

loading...

Advertisements

Na vrh
javascript hit counter